MagnificaHumanitas

UVOD

1. Čovječanstvo, stvoreno od Boga u svoj svojoj veličini, danas je suočeno s presudnim izborom: ili izgraditi novu Kulu babilonsku ili graditi grad u kojem Bog i čovjek prebivaju zajedno. Svaki naraštaj prima u baštinu zadaću oblikovati vlastito doba, usmjeravati povijest da postane mjestom gdje se čuva dostojanstvo svake osobe, promiče pravda i omogućuje bratstvo. Pa ipak, svako doba nosi i opasnost stvaranja svijeta koji je neljudski i nepravedniji. Kad god čovječanstvu prijeti opasnost da nagrdi svoj istinski identitet, mi kršćani uzdižemo oči k utjelovljenomu Bogu, znajući da se „samo u otajstvu utjelovljene Riječi doista razjašnjava otajstvo čovjeka”. [1] U Isusu Kristu ta čovječnost u svojoj veličini postaje Put, Istina i Život, otvarajući svakomu od nas put rasta prema punini.

2. Utemeljeni na Kristu, živomu kamenu, doživljavamo silno i otajstveno djelovanje Duha Svetoga te vjerujemo da će svaki autentični ljudski napor da s njime surađuje na dobru biti blagoslovljen od našega nebeskog Oca, u kojega polažemo svoju nadu. Zato možemo zauzeto pridonositi svakoj inicijativi koja izgrađuje pravedniji svijet te pozivati druge na suradnju u promicanju cjelovitoga razvoja svakoga čovjeka. Želimo stupiti u dijalog sa svim muškarcima i ženama našega vremena, s kojima dijelimo događaje, pitanja i težnje čovječanstva. [2] Zajedno s njima nastojimo pronaći nove putove za opće dobro i za promicanje dostojanstvenoga života za sve. Doista, otvorenost dijalogu sastavni je dio poslanja Crkve jer ona, ustrojena u Kristu kao „sakrament… zajedništva s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda”, [3] prepoznaje povijest kao mjesto na kojem Evanđelje izaziva i usmjeruje ljudsko iskustvo.

3. U tome je duhu Papa Lav XIII. 1891. godine objavio svoju encikliku Rerum Novarum , čiju 135^. obljetnicu ove godine slavimo s dubokom zahvalnošću. Tim je dokumentom moj ljubljeni prethodnik dao zamah promišljanju o društvu, gospodarstvu i politici, koje je danas poznato kao „socijalni nauk Crkve”. Kada su neki prigovarali da Crkva ne bi smjela trošiti snagu na svjetovne stvari, nego se usredotočiti na naviještanje poruke vječnoga života, Lav XIII. odgovorio je realistično i mudro rekavši da navještaj Evanđelja ne može zanemariti konkretne živote ljudi. [4] Od tada su prošla mnoga desetljeća, a Učiteljstvo, pastiri, teolozi i vjernici nastavili su u svjetlu Evanđelja promišljati o društvenim pitanjima. Danas je socijalni nauk Crkve baština mudrosti u kojoj nalazimo načela mišljenja, kriterije razlučivanja i prosuđivanja te konkretne smjernice za djelovanje. Utemeljen na Svetome pismu i Predaji te u dijalogu sa znanostima, on nam pomaže jasno tumačiti izazove sadašnjosti i prepoznati prikladne putove za življenje jasnoga kršćanskog svjedočanstva, s radošću i u službi svijetu. On nije nepomičan skup pojmova, nego živi corpus istine koji čuva i tumači čovjekov poziv na pun i pravedan život. Stoga želim pridružiti i svoj glas toj živoj predaji, zazivajući pomoć Duha mudrosti, koji prebiva u svijetu od njegova početka (usp. Izr 8,22-31).

Res novae našega vremena

4. Dok je Lav XIII. u svoje vrijeme govorio o „novim stvarima” ( rerum novarum), danas se ne možemo ograničiti tek na ponavljanje njegova pronicava nauka. Umjesto toga, moramo od Boga moliti mudrost da tumačimo velike tokove našega vremena, osobito tehnološki napredak. Posljednjih je godina postalo sve očitije koliko brzo i duboko digitalizacija, umjetna inteligencija (AI) i robotika preobražavaju naš svijet. Tehnologiju ne treba samu po sebi smatrati silom suprotstavljenom čovječanstvu. Naprotiv, ona je od početka dio naše povijesti kao „duboko ljudska stvarnost, povezana s autonomijom i slobodom čovjeka”. [5] Tijekom stoljeća tehnološki je razvoj znatno poboljšao životne uvjete čovječanstva. U isto vrijeme, svaka je faza napretka pokazala i dvoznačnost sredstava koja mogu nanositi štetu kada nisu usmjerena prema dobru. Danas se, međutim, nalazimo pred novom situacijom. Moć i raširenost novih tehnologija utkane su u samo tkivo svakodnevnoga života, oblikuju procese odlučivanja i duboko utječu na kolektivnu imaginaciju: „Nikada čovječanstvo nije imalo toliku moć nad samim sobom.” [6] Nove tehnologije otvaraju obzor koji se širi u smjerovima zamislivima, ali još ne posve predvidivima. To otežava procjenu njihova mogućega utjecaja i dugoročnih učinaka koje mogu imati kako na dostojanstvo pojedinaca tako i na opće dobro.

5. Sada je na nama da se s izazovima svojega vremena suočimo jasnoćom misli i odgovornošću. Potrebno je uspostaviti odgovarajuće regulatorne instrumente sposobne štititi pravdu i suzbijati iskrivljujuće učinke tehnološke moći. Ipak, pitanje se ne svodi samo na regulaciju. Kako je upozorio Papa Franjo, moramo se realistično zapitati tko danas posjeduje tu moć i kako se njome služi: „Treba također priznati da su nuklearna energija, biotehnologija, informatika, poznavanje vlastite DNA i mnoge druge sposobnosti koje smo stekli… dali onima koji posjeduju znanje, a osobito gospodarska sredstva da se njime služe, dojmljivu nadmoć nad cijelim čovječanstvom i nad čitavim svijetom.” [7] U prošlosti je uglavnom na državi bilo da usmjerava i vodi inovacije. Danas su, međutim, glavni pokretači razvoja privatni, često transnacionalni akteri, koji raspolažu resursima i sposobnošću djelovanja što nadmašuju mogućnosti mnogih vlada. Tehnološka moć tako poprima neviđeno, pretežito „privatno” obilježje, što još više otežava razlučivanje, upravljanje i usmjeravanje te moći prema općemu dobru.

6. Zbog toga je potrebno započeti proces zajedničkoga razlučivanja kako bismo prepoznali duhovne i kulturne korijene preobrazbi koje su u tijeku. Ako se usredotočimo samo na okolnosti trenutka, riskiramo da slijed izvanrednih stanja odredi smjer našega puta. Živimo kroz ubrzanu fazu prijelaza, „promjenu epohe”, u kojoj — dok se jedni natječu za budućnost novih tehnologija, a drugi se posvećuju razmišljanju o tome pitanju — većina ljudi promatra i čeka, gledajući izdaleka i tek se nadajući najboljemu. Upravo zato presudna pitanja navaljuju na našu savjest i više ih se ne može izbjegavati: Kamo idemo? Prema kojemu cilju želimo biti usmjereni? Koji smjer trebamo izabrati kao narod i kao ljudska zajednica?

Dvije biblijske slike

7. Da bismo odgovorili na ta pitanja i razabrali kako odgovorno upravljati dobom umjetne inteligencije, želim prizvati u pamet dva prizora iz Biblije: gradnju Kule babilonske (usp. Post 11,1-9) i obnovu jeruzalemskih zidina (usp. Neh 2–6). Priča o Babelu pojavljuje se u Knjizi Postanka, na ishodištu čovječanstva, odmah nakon rodoslovlja Noinih sinova. Pošto se narod nastanio u ravnici u zemlji Šinaru, odlučio je sagraditi grad i kulu „kojoj će vrh biti do neba” (Post 11,4). U strahu da se ne rasprši po zemlji, nastojao je sebi zajamčiti postojanost i moć te nadasve sebi „steći ime”. Bio je to dojmljiv pothvat: jedan jezik, jedna tehnologija, jedan smjer. Međutim, taj je projekt skrivao duboku opasnost. Bio je to projekt začet bez odnosa prema Bogu, poduprt jednolikošću koja je uklanjala različitost i birala homogenizaciju umjesto zajedništva. Kad se grad gradi na oholosti i na zahtjevu za samodostatnošću, komunikacija se raspada, jezici se miješaju i ljudi se više ne razumiju. Ishod nije jedinstvo, nego raspršenost. Babel tako razotkriva granice svakoga nastojanja koje, ma kako veliko bilo, proizlazi iz samopotvrđivanja, žrtvuje ljudsko dostojanstvo učinkovitosti i teži dosegnuti nebo bez Božjega blagoslova.

8. Knjiga Nehemijina, naprotiv, otvara se u času velike ranjivosti u povijesti drevnoga Izraela. Nakon babilonskoga progonstva, dio se naroda vratio u Jeruzalem, ali je grad još bio u ruševinama, zidine su bile srušene, a vrata spaljena (usp. Neh 1–2). Nehemija, Židov u službi perzijskoga kralja Artakserksa, primio je vijest o pogubnom stanju grada svojih otaca. Prije nego što je poduzeo bilo što, postio je, molio i posredovao za narod. Potom je zamolio kralja za dopuštenje da se vrati u Jeruzalem te je, po dolasku, u tišini pregledao razorena mjesta.  Nije nametao rješenja odozgo. Sazvao je obitelji, svakoj povjerio dio zida koji treba obnoviti, slušao njihove brige, usklađivao njihove napore i suprotstavljao se svakomu protivljenju. Pripovijest pokazuje kako se grad ponovno rađa ne inicijativom jednoga čovjeka, nego zajedničkom odgovornošću svih: muškaraca, žena, svećenika, obrtnika, glavara obitelji i mladih — svi imaju svoj udio. To je pothvat s Bogom u središtu, koji obnavlja odnose prije nego što obnavlja kamenje. Tako drevni Jeruzalem ponovno otkriva zajednički jezik — ne jezik jednolikosti, nego jezik zajedništva, to jest sklad koji nastaje kada sve osobe preuzimaju vlastitu ulogu i priznaju da njihova snaga dolazi od Gospodina.

9. U svjetlu tih dviju slika, Duh Sveti danas nas izaziva glede našega odnosa prema tehnologiji i digitalnoj revoluciji koja je u tijeku. Znanstvena otkrića talenti su povjereni čovječanstvu da donesu plod (usp. Mt 25,14-30). Tehnologija ima moć liječiti, povezivati, poučavati i štititi naš zajednički dom; ali može i dijeliti, isključivati te stvarati nove oblike nepravde. Apstraktno promatrano, tehnologija sama po sebi nije rješenje za probleme čovječanstva, kao što nije ni po sebi zla. U praksi, međutim, tehnologija nikada nije neutralna, jer poprima obilježja onih koji je osmišljavaju, financiraju, reguliraju i služe se njome. Stoga prvotni izbor nije između „da” ili „ne” tehnologiji, nego između izgradnje Babela ili obnove Jeruzalema; između moći koja želi gospodariti nebesima i naroda koji u Božjoj prisutnosti zajednički radi na obnovi zidina bratskoga suživota.

10. Moramo dakle izbjeći „sindrom Babela”, to jest idolopoklonstvo dobiti koje žrtvuje slabe, jednolikost koja neutralizira razlike i umišljenost da jedan jedini jezik — pa i digitalni — može sve, uključujući otajstvo osobe, prevesti u podatke i performanse. Opasnost od dehumanizacije — od izgradnje budućnosti koja isključuje Boga i drugoga svodi na sredstvo — drevna je i uvijek nova napast koja danas poprima tehničko obličje. Umjesto toga, izaberimo „Nehemijin put”, koji ističe važnost zajedničkoga rada kako bi Grad Božji postao sigurno mjesto za prognanike koji se vraćaju. Obnavljati danas znači priznati da upravo iz mnoštva glasova i vizija koji nas, premda katkad podsjećaju na zbrku uzrokovanu raznolikošću govornih jezika, podsjećaju i na blistavu mogućnost. Ta je mogućnost, naime, u tome da zajedno gradimo, da različitost preobrazimo u bogatstvo i da slušanje i dijalog učinimo zajedničkim tlom na kojem će se njegovati pravda i bratstvo. U toj zajedničkoj zadaći kršćani otkrivaju svoju posebnu ulogu usmjeravanja djelovanja prema Bogu kako se, u njegovu svjetlu, pluralizam ne bi rasuo u nered, nego da bi, po praksi sinodalnosti, postao prostor u kojem čovječanstvo ponovno otkriva svoje čvrste temelje i svoj konačni cilj. U Knjizi Otkrivenja Ivan vidi Novi Jeruzalem „gdje silazi s neba od Boga” (Otk 21,2) kao dar za cijelo čovječanstvo. A ta vizija milosti poziv je nama kršćanima da zajednički radimo kako bismo u današnjim „gradovima” promicali miran, pravedan i dostojanstven život u zajednici.

Izgrađivati za opće dobro

11. Graditi grad utemeljen na općemu dobru znači, prije svega, graditi na čvrstom odnosu s Bogom. To znači priznati da nas istina njegove ljubavi poziva na život „u izobilju” ( Iv 10,10) i na zajedništvo s njime. Poput svetoga Augustina, i mi možemo reći: „Za sebe si nas stvorio, Gospodine, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.” [8] Doista, Bog je u naša srca upisao želju za srećom koja obuhvaća sve dimenzije života. Crkva, u dijalogu s muškarcima i ženama našega vremena, prepoznaje hitnu potrebu da tu težnju čuva i usmjerava prema njezinoj najdubljoj istini.

12. Kao drugo, graditi za opće dobro znači prihvatiti granice i slabost čovjeka, ne smatrajući ih pogrješkom koju valja ispraviti. Danas prijeti opasnost da se čovjekova želja za punoćom života zavede prijevarnim ciljevima, kao što je obzor tehnologije koja obećava da će nas osloboditi svake slabosti, i modeli blagostanja koji iza sebe ostavljaju čitava stanovništva. Prečesto polažemo nadu u neograničene „nadogradnje”, u oblike napretka koji produbljuju nejednakosti i u neposredna rješenja nesposobna izliječiti ljudske rane. Kao posljedica toga, dok neki slijede iluziju neograničenoga samopotvrđivanja, mnogi ostaju lišeni osnovnih životnih potreba. Crkva nas čvrstim, ali poniznim glasom podsjeća da se istinsko ispunjenje ne postiže uklanjanjem slabosti, nego skladnim rastom. Ono se nalazi ondje gdje su sloboda i odgovornost isprepletene uzajamnom brigom i istinskom solidarnošću te gdje se napredak mjeri dostojanstvom svake osobe i dobrom svih naroda.

13. Kao treće, izgradnja svijeta u kojem svatko može cvasti zahtijeva zajedničku odgovornost i hrabrost. Nitko sam ne može nositi težinu izazova s kojima se svijet suočava, kao što nitko nije toliko slab da ne bi mogao dati svoj doprinos, jer se „snaga u slabosti usavršuje” (2 Kor 12,9). Svima je povjeren vlastiti dio zida: znanstvenicima i istraživačima, poduzetnicima i radnicima, odgojiteljima i zakonodavcima, civilnom društvu, pučkim pokretima i vjerskim zajednicama. To je logika supsidijarnosti koja suradnju među naraštajima, narodima, disciplinama i kulturama vrednuje kao najbolji put za promicanje stabilnosti, blagostanja i mira. Ne trebamo se plašiti napetosti ni razlika, jer one mogu postati stvaralačke snage kada ih vodi zajednička odgovornost.

14. Napokon, izgrađivati za opće dobro zahtijeva evanđeoski jezik. Moramo izbjegavati ponižavajuće ili neprijateljske riječi te radije izabrati jasnoću koja rasvjetljuje i otvorenost koja otvara nove mogućnosti. Ne možemo odobravati naivne zanose, niti pothranjivati neutemeljene strahove. Umjesto toga, uspostavimo mjerila razlučivanja — dostojanstvo ljudske osobe, opću namjenu dobara, povlaštenu ljubav prema siromašnima, brigu za naš zajednički dom i mir — te ta mjerila prevedimo u prakse kao što su odgovorno planiranje, procjena ljudskoga i društvenoga utjecaja, uključivanje najranjivijih, promicanje digitalne pismenosti i usmjeravanje istraživanja i industrije prema pravdi i miru.

Ostati čovjekom

15. U nedavnoj Redovnoj jubilejskoj godini 2025. hodili smo kao hodočasnici nade i bili obdareni mnogim milostima. Ojačani tim darovima, možemo pouzdano krenuti naprijed kako bismo se suočili s teškim zadaćama i zahtjevnim izazovima koji su pred nama. U dobu umjetne inteligencije, kada je ljudsko dostojanstvo ugroženo novim oblicima dehumanizacije, naša je hitna dužnost ostati duboko ljudskima. Moramo s ljubavlju čuvati veličinu čovještva koja nam je darovana i u punini objavljena u Kristu, a čiji sjaj nijedan stroj nikada ne može nadomjestiti. Istinski napredak uvijek izvire iz srca otvorena drugima, iz razuma spremna slušati i iz volje koja traži ono što sjedinjuje, a ne ono što razdvaja.

16. Taj srdačni poziv upućujem svim katoličkim vjernicima, svim kršćanima i svim muškarcima i ženama dobre volje. Ne bojte se uprljati ruke na „gradilištu” našega vremena. Poput Nehemije, molimo, mudro planirajmo i ustrajno radimo, stavljajući Boga na prvo mjesto svojih djela, a ljudsku osobu u središte svojih izbora. Tako će „odbačeno kamenje” — siromasi, bolesni, migranti i najmanji među nama — postati kamen ugaoni, a na zemlji će izrasti čvrst i gostoljubiv zajednički dom, gdje će se ljubav i vjernost napokon susresti, a pravda i mir zagrliti (usp. Ps 85,10). To je blagoslov koji od Boga vapimo; a zadaća koja je pred nama jest biti graditelji zajedništva, a ne arhitekti Babela. Pozvani smo biti služitelji Kraljevstva koje dolazi, a ne gospodari kula osuđenih na propast. Sa srcem pastira i oca molim sve da napuste izgradnju još jedne Kule babilonske i da udruže snage u izgrađivanju općega dobra, kako čovječanstvo nikada ne bi izgubilo svoju ljepotu i kako bi svijet ponovno prepoznao ljudsko srce kao mjesto gdje Bog želi prebivati.

PRVO POGLAVLJE

DINAMIČAN PRISTUP VJERAN EVANĐELJU

17. U ovom prvom poglavlju namjeravam sažeto prikazati kako se Socijalni nauk Crkve oblikovao u novijem papinskom učiteljstvu i na Drugom vatikanskom saboru, kako bih pokazao njegovu dinamičnu narav. Doista, u svakom razdoblju res novae zahtijevaju da se taj nauk suoči s povijesnim pitanjima u svjetlu objavljene Istine. U tom pogledu, ni umjetnu inteligenciju ne treba smatrati tek još jednom temom koju valja proučavati ili krizom kojom treba upravljati, nego razvojem koji iznutra stavlja na kušnju kategorije Socijalnoga nauka, tražeći njihov daljnji razvoj u vjernosti Evanđelju.

18. Taj pregled, međutim, ne bi bio posve razumljiv kada, prije promišljanja o doprinosu pojedinih papa i njihovih najvažnijih dokumenata, ne bismo najprije razjasnili neka temeljna načela o načinu na koji Crkva postoji u povijesti i odnosi se prema svijetu. U protivnom bi Socijalni nauk bio izložen opasnosti da bude shvaćen kao nedopušteno miješanje u „svjetovne” stvari ili kao vanjski etički kodeks nametnut odozgor. U stvarnosti, on izvire iz Crkve koja hodi uz čovječanstvo, priznajući autonomiju zemaljskih stvarnosti i razliku između crkvene i političke zajednice. Upravo zato ona nastoji služiti općemu dobru.

Crkva na putu kroz ljudsku povijest

19. Crkva je prisutna u svijetu kao znak jedinstva za cijelu ljudsku obitelj. Današnja pitanja i izazove prepoznaje kao sadašnje okružje u kojem treba izvršavati svoj osobiti poziv slušanja, dijaloga i služenja te biti osjetljiva na sve što se tiče života suvremenih muškaraca i žena. Ta uključenost u ljudske živote pomaže Crkvi da sve jasnije razumije kako njezino poslanje ima povijesni doseg i uključuje odgovornost za način na koji se izgrađuju društveni odnosi. Zato se ne može smatrati strankinjom silama koje oblikuju društvo. Naprotiv, Crkva aktivno sudjeluje u procesima po kojima društvo raste i ustrojava se te daje vlastiti doprinos stvaranju pravednijega i bratskijega društva. Papa Franjo naglasio je tu povijesnu dimenziju crkvenoga poslanja: „Nitko ne može zahtijevati da se religija ograniči na privatnu sferu osobnoga života, bez utjecaja na društveni i nacionalni život, bez brige za zdravlje građanskih ustanova, bez prava da iznese mišljenje o događajima koji pogađaju društvo.” [9]

20. Poziv i dužnost Crkve da prati čovječanstvo u konkretnosti povijesti navodi je da prizna kako zemaljske stvarnosti posjeduju vlastiti značaj i poredak. Drugi vatikanski sabor izrazio je to načelo s osobitom preciznošću u pastoralnoj konstituciji Gaudium et Spes, čije smo šezdesete obljetnice 7. prosinca 2025. sa zahvalnošću spominjali i slavili: „Ako se pod autonomijom zemaljskih stvarnosti misli da stvorene stvari i sama društva imaju vlastite zakone i vrijednosti… tada je zahtjev za autonomijom posve opravdan.” [10] Ta tvrdnja pokazuje da stvorenje nosi pečat izvorne dobrote koju naš ljudski pogled mora čuvati, njegovati i dovesti do punine. U tom se pogledu Crkva nudi na način koji pomaže tumačiti stvarnost u svoj njezinoj dubini. Ona s poniznom postojanošću podupire izbore koji promiču dostojanstvo svake osobe, povezanost zajednica i dobro svih. Crkva tako stoji uz svijet, a da njime ne ovladava, kako bi obećanje pravde i mira koje Duh Sveti i dalje podržava u srcu čovječanstva moglo donijeti plod u svakom ljudskom nastojanju.

21. Priznajući da Bog podupire slobodu muškaraca i žena u odvijanju povijesti, Drugi vatikanski sabor potvrdio je razliku između crkvene zajednice i političke zajednice, naglašavajući da svaka mora djelovati s punom autonomijom. Prisutnost Crkve u svijetu izražava se i kroz njezin odnos s građanskim društvom i javnim ustanovama. Ulaženjem u odnos s tim stvarnostima Crkva priznaje vrijednost društvenih i političkih zbilja i poštuje njihove posebne odgovornosti, podupirući sve što pogoduje dobrobiti pojedinaca i učvršćuje tkivo društva. Crkva ne polaže pravo na preuzimanje zadaća koje pripadaju državi. Naprotiv, cijeni one koji služe općemu dobru i čvrsto priznaje odgovornost koju građanske ustanove imaju u društvu. U isto vrijeme, poslanje povjereno Crkvi potiče je da se suoči sa stvarnom patnjom muškaraca i žena našega doba. Ta blizina ne proizlazi iz nakane da zamijeni građanske ustanove, a još manje iz prešutne kritike njihova rada. Ona proizlazi iz evanđeoske ljubavi, koja Crkvu potiče da se približi ranama čovječanstva kad god se pojave s većom težinom. Kada Crkva intervenira, to čini slijedeći primjer Dobroga Samarijanca, s razboritošću i blizinom, svjesna da ono što proizlazi iz hitne nužde ne može postati norma niti zamijeniti institucionalne odgovornosti vlastite građanskoj zajednici.

22. Polazeći od toga dvostrukog priznanja — autonomije zemaljskih stvarnosti i razlike između crkvenoga i političkoga područja nadležnosti — jasnije se može razumjeti smjer koji je Drugi vatikanski sabor zacrtao Crkvi u njezinu odnosu prema svijetu. Gaudium et Spes podsjeća nas da je „zadaća svega Božjeg naroda, osobito njegovih pastira i teologa, slušati i razlikovati mnoge glasove našega vremena te ih tumačiti u svjetlu Božje riječi, kako bi se objavljena Istina mogla dublje proniknuti, bolje razumjeti i prikladnije izložiti.” [11]  Slušati „mnoge glasove” nije puka sociološka vježba, nego zahtijeva duhovno razlučivanje. Vođen Duhom, Božji narod u kulturnim i društvenim preobrazbama prepoznaje kako znakove Kristove prisutnosti, koji dolazi i vodi povijest prema njezinu ispunjenju, tako i zastranjenja koja zamračuju njegovo lice. Na taj se način bitna jezgra objavljene Istine ne mijenja, nego se razjašnjava i usvaja kao živo mjerilo koje vodi konkretne izbore, nadahnjuje putove osobnoga i zajedničkoga obraćenja, promiče strukturne reforme i podupire nove oblike evanđeoskoga svjedočenja u javnom životu. Povijest se tako razumije kao jedno od mjesta na kojima Crkva dopušta Duhu da je poučava o pounutarnjujućoj, humanizirajućoj snazi Evanđelja; te uči razvijati vlastiti nauk u službi dostojanstva svake osobe i dobra svih naroda.

Mudrost Božje riječi u dijalogu s humanističkim znanostima

23. Crkva sve koji iskreno traže „istinu, dobrotu i ljepotu” smatra suputnicima i drži ih „dragocjenim saveznicima” [12] u obrani dostojanstva svake osobe i u brizi za stvorenje. Prihvaćajući pastoralni pristup Drugoga vatikanskog sabora, koji nas poziva slušati, razlučivati i tumačiti znakove vremena, te prosvijetljena mudrošću riječi, Crkva se ne boji susreta s ljudskim znanjem. Doista, Božja riječ daje pouzdana mjerila za utvrđivanje putova pravde i otvaranje putova pomirenja i mira među narodima. Kada je riječ o primjeni tih mjerila na složene situacije našega vremena, doprinos filozofije te humanističkih i društvenih znanosti od presudne je važnosti. Te discipline pomažu nam dublje razumjeti i analizirati kulturnu, gospodarsku i političku dinamiku.  Sveti Ivan Pavao II. podsjetio je da Crkva prihvaća doprinose društvenih znanosti kako bi „iz njih izvukla konkretne uvide koji joj pomažu vršiti njezinu učiteljsku službu.” [13] Dijalog s takvim oblicima znanja ne umanjuje snagu Evanđelja. Naprotiv, omogućuje jasnije prepoznati ono što doista promiče život pojedinaca i zajednica. Slijedeći tu perspektivu, Papa Franjo naglasio je da, kada se radi o mnogim posebnim pitanjima, Crkva ne tvrdi da nudi „konačno mišljenje”, [14] nego priznaje važnost slušanja znanstvenoga istraživanja i poticanja ozbiljne i poštene rasprave među stručnjacima, prihvaćajući pritom raznolikost mišljenja.

24. Hranjena tim plodonosnim dijalogom između Evanđelja i ljudskoga znanja, Crkva je postupno razvijala svoj Socijalni nauk, njegujući u povijesti mudru baštinu obilježenu teološkom i antropološkom dosljednošću ukorijenjenom u kršćanskom shvaćanju osobe. Upravo zato što ta baština proizlazi iz vjere i odgovarajuće vizije stvarnosti, ona ne predstavlja skup tehničkih rješenja niti gospodarski ili politički model koji bi se suprotstavio drugima.  Ona, naprotiv, pripada drukčijem redu, [15] naime redu načela koja vode tumačenje događaja i podupiru evanđeosko razumijevanje povijesnih procesa i izbora koje oni podrazumijevaju. U tome se nalazi prava funkcija Socijalnoga nauka, koji ne tvrdi da zamjenjuje odgovornosti politike ili ustanova, nego se nudi kao temelj za zajedničko razlučivanje, pomažući prepoznati i promicati sve ono što služi dostojanstvu osoba, životnosti zajednica i općemu dobru.

Socijalni nauk kao zajedničko razlučivanje

25. Shvaćanje da je istina dar koji treba dijeliti, a ne posjed koji treba monopolizirati, oslobađa Crkvu napasti da traži oblike prisutnosti utemeljene na moći. Kako bismo ponovno otkrili evanđeoski pristup blage objave istine koja se ne nameće, sveti Ivan Pavao II. pozvao nas je da pošteno preispitamo vremena u kojima se pristajalo uz „netoleranciju pa čak i uporabu nasilja u službi istine.” [16] U istome sam duhu i ja ponovno potvrdio da Crkva „ne tvrdi da posjeduje monopol na istinu”, [17] jer istina nije teritorij koji treba braniti, nego dobro koje treba dijeliti. Sa svoje strane, Papa Franjo izrazio je tu istu perspektivu u svojoj snažnoj rečenici: „vrijeme je važnije od prostora.” [18] Ono što je najvažnije nije zauzimati položaje moći ili braniti kulturna uporišta, nego započinjati dobre procese i omogućiti im da sazriju.  Na taj se način istina Evanđelja ne nameće odozgor, nego raste tijekom vremena unutar konkretnoga isprepletanja života, zajednica i kultura. To nije istina koja se boji različitosti, nego je prihvaća i usmjerava. Ne uklanja sukobe, nego ih preobražava, ponovno sjedinjujući ono što povijest teži raspršiti. Taj se pojam može prikazati i slikom mnogostrano oblikovanoga poliedra, [19] u kojemu se jedna istina Evanđelja odražava iz različitih kutova.

26. Taj stav otvorenosti prema istini, koja je u isto vrijeme i jedna i raznolika, duboko izražava katolicitet Crkve, jer ona obuhvaća cijelu ljudsku obitelj, a ipak je uronjena u konkretne situacije naroda i kultura. Drugi vatikanski sabor podsjeća nas da, snagom upravo toga katoliciteta, „svaki dio pridonosi svojim darovima drugim dijelovima i cijeloj Crkvi.” [20] Na taj način Crkva raste kao cjelina i kao pojedine zajednice zahvaljujući uzajamnoj razmjeni i zajedničkom nastojanju prema sve punijem zajedništvu. Slijedi, dakle, da Božji narod nije samo okupljen iz mnogih naroda, nego je i isprepleten različitim službama, zvanjima, kulturama i predajama, pri čemu je svaki pozvan podupirati i obogaćivati druge. Iz te je perspektive sveti Pavao VI. priznao da je, s obzirom na veliku raznolikost povijesnih situacija, nerealno misliti da Socijalni nauk Crkve može ponuditi jedinstven odgovor valjan u svim kontekstima. [21] Zato je pozvao svaku kršćansku zajednicu da stvarnost u vlastitoj zemlji tumači jasno i odgovorno. Plodna napetost između univerzalnosti crkvenoga poslanja i njezine mjesne ukorijenjenosti unutarnji je vid njezina života, jer ona obuhvaća sav svijet, a istodobno se bavi specifičnim pitanjima svakoga konteksta kao stvarnim mjestom na kojem Evanđelje poprima oblik.

27. U svjetlu onoga što je dosad rečeno, Socijalni nauk Crkve može se vidjeti autentičnije. On nije priručnik načela i normi koje treba primijeniti, nego proces zajedničkoga razlučivanja. Rađa se iz susreta vječne istine Evanđelja i pitanja povijesti. Dopušta da ga izazivaju znakovi vremena i hrani se doprinosima znanosti, kulture i ljudskoga iskustva. Stoga, kada se vrijeđa dostojanstvo naše braće i sestara, kada politika ne uspijeva odgovoriti na tragedije čovječanstva, kada se gospodarstvo okreće protiv osobe ili znanost prekoračuje granice svoje nadležnosti, [22] Crkva — zajedno s drugim kršćanskim zajednicama i vjernicima drugih religija — mora dati da se čuje njezin glas, ne da bi vladala, nego da bi promicala zajedništvo. Tako shvaćen, Socijalni nauk postaje teologija zajedništva u povijesti, u povijesti u kojoj Utjelovljena Riječ nastavlja biti prisutna po dijalogu, spomenu i proroštvu.

Razvoj Socijalnoga nauka od Lava XIII. do danas

28. Nakon što sam izložio način na koji je Crkva prisutna u povijesti i ulazi u dijalog sa svijetom, sada želim razmotriti razvoj Socijalnoga nauka u Učiteljstvu, koje je odgovaralo na velike društvene preobrazbe od devetnaestoga stoljeća do danas. Naravno, ne mogu dati punu pravdu cjelokupnom bogatstvu toga nauka, čija su temeljna načela izložena u Kompendiju socijalnog nauka Crkve i koja su dodatno razmotrena u novijem učiteljskom nauku. Isto tako ne mogu sustavno istražiti sve što je razvijeno u enciklikama mojih pokojnih časnih prethodnika, osobito u Laudato Si’ i Fratelli Tutti. Ipak, naglasit ću neke bitne točke kako bih pokazao kako sadašnji tekst stoji u kontinuitetu s tom predajom. Također želim istaknuti kako se unutar te predaje nepromjenjiva jezgra objavljenih istina o ljudskoj osobi i društvu neprestano isprepliće s obnovljenom sposobnošću slušanja povijesnih situacija i odgovaranja na suvremena pitanja. Sada ću razmotriti neke značajne etape toga razvoja, počevši od razdoblja otvorenoga enciklikom Rerum Novarum.

Prve etape Socijalnoga nauka Crkve

29. Ono što danas nazivamo „Socijalnim naukom Crkve” nije spontani proizvod modernoga doba. Naprotiv, to je plod prihvaćanja i ustrojavanja duge tradicije crkvenoga promišljanja o životu u društvu, ukorijenjene u Svetome pismu, crkvenim ocima te teološkim i pravnim razvitcima srednjega i novoga vijeka. Premda je izraz „Socijalni nauk Crkve” skovao Pio XII. 1950. godine, [23] njegov se sadržaj počeo oblikovati kao organski corpus društvenoga nauka s enciklikom Lava XIII. Rerum Novarum. Suočen s „novim stvarima” svojega vremena — sukobom između kapitala i rada, pitanjem radništva te gospodarskim i društvenim preobrazbama — Lav XIII. nije se ograničio samo na priznavanje nemira, nego je te situacije vidio kao područje pastoralnoga poslanja Crkve. Podvrgnuo ih je strogomu razlučivanju, rasvjetljujući njihove uzroke i moguća rješenja u svjetlu Evanđelja i cjelovite vizije ljudske osobe stvorene na sliku Božju. Sveti Ivan Pavao II. smatrao je taj pristup „trajnom paradigmom” [24] Socijalnoga nauka: uzornom praksom po kojoj Crkva, suočena s povijesnim promjenama, vrši svoje pravo i dužnost ispitivati društvene stvarnosti, izricati o njima sud i pokazivati putove za nalaženje pravednih rješenja. Na taj način trajni sadržaji vjere i drevna crkvena mudrost nalaze izraz u živom nauku koji ostaje vjeran Evanđelju, a istodobno raste kao odgovor na „nove stvari” svakoga razdoblja.

30. Enciklika Lava XIII. Rerum Novarum predstavlja prekretnicu u razvoju socijalnoga nauka Crkve. Taj dokument u središte svojega promišljanja stavlja dostojanstvo rada i radnika; potvrđuje pravo na pravednu plaću za sebe i svoju obitelj; priznaje da osobe imaju temeljnu vrijednost koja ima prednost pred kapitalom i dobitkom; brani privatno vlasništvo zajedno s njegovom nezamjenjivom društvenom ulogom; cijeni radnička udruženja; te predlaže oblike suradnje između različitih sastavnica društva kao alternativu mentalitetu klasne borbe. Stoga ne iznenađuje što ju je Pio XI. nazvao „Magna Carta” [25] kršćanskoga društvenog djelovanja. U Rerum Novarum, drevna mudrost Crkve o ljudskoj osobi i životu u društvu zadobila je nov oblik sposoban odgovoriti na industrijsko doba i ponuditi prvi veći sustavni okvir Socijalnoga nauka koji će se dalje razvijati u sljedećim desetljećima. Iako su se mnoge povijesne okolnosti koje opisuje Lav XIII. promijenile, barem dvije spoznaje i danas ostaju vrlo važne: prvenstvo ljudskoga rada nad svakim mentalitetom usredotočenim isključivo na financije ili produktivnost — sa stoga nužnom pozornošću prema osobama i obiteljima koje su najizloženije iskorištavanju — te nerazdvojiva veza između naviještanja Evanđelja i zauzimanja za pravedniji društveni poredak. Rerum Novarum nas tako i dalje podsjeća da nema autentične evangelizacije koja ne zahvaća i strukture ljudskoga društva.

31. Enciklika Pija XI. Quadragesima Anno objavljena je 1931., o četrdesetoj obljetnici Rerum Novarumu jeku velike svjetske gospodarske krize, obilježavajući daljnji korak u socijalnom nauku Crkve. Umjesto da se ograniči na „radničko pitanje”, proširila je svoje težište na cjelokupnu strukturu gospodarskoga i političkoga poretka. Enciklika osuđuje koncentraciju gospodarske moći u rukama malobrojnih; kritizira i neograničeno natjecanje i kolektivističke projekte koji potkopavaju slobodu i odgovornost pojedinca; snažno potvrđuje pravo radnika na udruživanje; te ponavlja zahtjev da nadnice budu razmjerne ne samo učinku, nego i potrebama radnika i njihovih obitelji. U tom je okviru Pio XI. sustavno formulirao načelo supsidijarnosti, koje će postati jednim od temeljnih kamenova Socijalnoga nauka. Prema tomu načelu, ono što mogu izvršiti pojedinci, obitelji, posrednička tijela i mjesne zajednice ne smiju preuzimati više razine vlasti. Uz te doprinose, u raznim zahvatima svojega učiteljstva — od enciklika Non Abbiamo Bisogno i Mit Brennender Sorge do Divini Redemptoris —  Pio XI. jasno je podsjetio na društvenu ulogu privatnoga vlasništva i osudio oblike totalitarizma koji ponižavaju dostojanstvo osobe, guše život u društvu, uzdižu državu iznad njezine prave vrijednosti i diskriminiraju prema rasi. Barem tri uvida njegova socijalnoga nauka i danas ostaju osobito važna: svijest da se nepravda ne tiče samo ponašanja pojedinaca, nego i gospodarskih i institucionalnih struktura; važnost načela supsidijarnosti, koje poziva na jačanje tkiva udruga i zajednica uz izbjegavanje daljnje centralizacije moći; te veza između dostojanstva rada, pravedne naknade i stvarne mogućnosti da obitelji žive dostojnim životom.

32. U tragičnom kontekstu Drugoga svjetskog rata i godina obnove koje su uslijedile, učenja Pija XII. dala su važan doprinos razvoju Socijalnoga nauka. To osobito vrijedi za njegove božićne radijske poruke, u kojima je izložio okvir međunarodnoga poretka utemeljenoga na pravdi, miru i priznanju ljudskoga dostojanstva. U tim je porukama Papa predložio dijalog sa društvom utemeljen na pozivu na naravni zakon shvaćen kao skup objektivnih načela koja prethode interesima pojedinaca i država te moraju uređivati i unutarnji život naroda i njihove međusobne odnose. Pio XII. također je pripisao odlučujuću ulogu stručnim udrugama, radničkim sindikatima i različitim posredničkim tijelima u gospodarskom i društvenom poretku. Te organizirane oblike društva prepoznao je kao bitnu zaštitu građanske ravnoteže i očuvanja općega dobra. Potvrdio je potrebu za zdravim pravnim poretkom radi zaštite od zlouporabe moći te je priznao demokraciju kao sredstvo za osiguravanje pravilnoga vršenja vlasti. U isto je vrijeme upozorio na svaki pokušaj da se pravo temelji na korisnosti ili sili, podsjećajući da međunarodni poredak kojim upravlja prednost jačega izlaže slabije narode tlačenju i u temelju potkopava povjerenje među nacijama. Na kraju, Pio XII. prepoznao je duboke gospodarske neravnoteže među državama kao jedan od čimbenika koji raspiruju sukobe. [26] Tri smjernice ostaju osobito značajne i za naše vrijeme, koje je danas obilježeno novim oblicima globalne moći i rastućim nejednakostima: potreba da pravo ima prednost pred interesima; svijest da su gospodarske nejednakosti plodno tlo za napetosti i nasilje; te nužnost mreže udruga sposobnih posredovati između pojedinca i države. Te smjernice i dalje pružaju važna mjerila koja Socijalnom nauku omogućuju tumačiti dinamiku globalizacije i promicati pravedniji i mirniji međunarodni poredak.

Godine Drugoga vatikanskog sabora

33. Nova faza u socijalnom nauku Crkve započela je sa svetim Ivanom XXIII., koji je snažnije naglasio globalnu dimenziju društvenih pitanja i jezik prava. U Mater et Magistra, prikazao je kršćansku vjeru kao svjetlo sposobno sjediniti nebo i zemlju. Podsjetio je da, premda je primarno poslanje Crkve posvećenje i navještaj vječnih dobara, ona ne zanemaruje konkretne potrebe svakodnevnoga života ljudi i zauzeta je za svako autentično ljudsko dobro. [27] Polazeći od te jedinstvene vizije čovječanstva, Ivan XXIII. naglasio je da društveni život zahtijeva ravnotežu između inicijative građana i skupina — koje su pozvane organizirati se i surađivati — i djelovanja države, koja mora usklađivati i pružati potporu, a da ne guši slobodu i odgovornost pojedinaca. Stoga je skrenuo pozornost na pravednu naknadu za rad, sudjelovanje radnika i rastuće nejednakosti među državama. Nekoliko godina poslije, u Pacem in Terris, Ivan XXIII. obratio se prvi put ne samo vjernicima nego i svim ljudima dobre volje, organski povezujući dostojanstvo osobe s priznanjem temeljnih prava i dužnosti te predlažući usmjerenje za društvo — i na međunarodnoj razini — utemeljeno na istini, pravdi, ljubavi i slobodi. [28] U sadašnjem vremenu, obilježenom raširenim sukobima i novim oblicima globalne međuovisnosti, osobito ostaju značajni sljedeći vidovi njegove misli: univerzalna perspektiva njegova poziva; njegovo pozivanje na ljudska prava kao zajednički okvir; i njegovo uvjerenje da trajni mir zahtijeva ustanove i odnose među narodima nadahnute dostojanstvom svake osobe.

34. Drugi vatikanski sabor označio je prekretnicu u crkvenom razumijevanju same sebe u suvremenom svijetu. U pastoralnoj konstituciji Gaudium et Spes, Sabor je iznio sliku Crkve bliske čovječanstvu, uključene u svijet i zauzete za promišljanje konkretne stvarnosti povijesnih situacija, a ne apstraktnih pojmova. Tekst obrađuje glavna pitanja braka i obitelji, gospodarskoga i društvenoga života, političke zajednice, rata i mira. Ustrajava na tome da su gospodarske i institucionalne strukture pravedne samo u mjeri u kojoj služe cjelovitom razvoju osobe i promiču odgovorno sudjelovanje svih. [29] Važnost toga saborskog dokumenta za Socijalni nauk Crkve ne leži samo u tome što je otvorio obzore za tematsko promišljanje, nego i u njegovoj metodi razlučivanja koja nas poziva tumačiti povijesne promjene vođeni Evanđeljem i ljudskom stručnošću. Taj pristup pokazuje da dijalog sa svijetom nije taktički izbor Crkve, nego konkretan izraz njezina poslanja, jer je Evanđelje, poput kvasca, sposobno iznutra preobraziti strukture društva i otvarati putove prema većoj ljudskosti. U isti se kontekst može uključiti i deklaracija Dignitatis Humanae . U njoj je Sabor priznao da je vjerska sloboda temeljno pravo utemeljeno u ljudskom dostojanstvu koje mora biti zajamčeno zakonom kako bi se spriječilo da ljude prisiljavaju da postupaju protiv svoje savjesti ili da ih se priječi u traženju i ispovijedanju istine, privatno i javno. [30] To je načelo i danas iznimno relevantno te Socijalnom nauku pruža odlučujuća mjerila za zaštitu pojedinaca i izgradnju pluralističkih i miroljubivih društava.

35. Tijekom pontifikata svetoga Pavla VI., pojavilo se razumijevanje mira koje nije bilo svedeno na puku odsutnost rata, nego je poprimilo oblik u okviru cjelovitoga ljudskog razvoja. U Populorum Progressio, opisao je razvoj kao prijelaz iz manje ljudskih u više ljudske životne uvjete. Nadalje, shvatio ga je kao proces koji se tiče „svake osobe i cijeloga čovjeka”, [31] to jest svake dimenzije osobe i svih ljudi bez iznimke. Zato je Pavao VI. mogao ustvrditi da je tako shvaćen razvoj u stvarnosti „novo ime za mir”, [32] jer mu je cilj iskorijeniti korijene nepravde i sukoba te stvoriti prilike za dostojniji život za sve. Osnivanje Papinske komisije Iustitia et Pax također treba promatrati u tom svjetlu kao pokušaj da se tom uvidu dadne trajan oblik na crkvenoj i međunarodnoj razini, imajući na umu sve veći jaz između bogatih i siromašnih zemalja te potrebu za politikama koje istinski promiču ljudskije životne uvjete za sve.

36. U Octogesima Adveniens, napisanoj prigodom osamdesete obljetnice Rerum Novarum, Pavao VI. primijenio je tu perspektivu na postindustrijsko društvo, obilježeno urbanizacijom, novim oblicima siromaštva i brzim kulturnim promjenama koje su dovodile u pitanje budućnost pojedinaca i zajednica. Pavao VI. smatrao je da, premda je Evanđelje bilo naviještano, zapisano i življeno u povijesnom i kulturnom kontekstu vrlo različitom od našega, njegova poruka nije „zastarjela”. [33] Naprotiv, ono nudi viziju ljudske osobe, odnosa, vlasti i općega dobra koja je i danas sposobna usmjeravati gospodarske, političke i kulturne izbore. Drugim riječima, Evanđelje ostaje aktualno jer pruža mjerila za prepoznavanje onoga što humanizira ili dehumanizira te onoga što oslobađa ili tlači u stalno promjenjivim situacijama. Za Socijalni nauk Crkve najzahtjevnija je ostavština Pavla VI. upravo ovo: dok god u svijetu postoje ljudi isključeni iz razvoja primjerenoga ljudskomu dostojanstvu, kršćanska zajednica ne može se zadovoljiti teorijskim navještajem mira. Naprotiv, polazeći od mjesta gdje su ljudi marginalizirani, ona mora dopustiti Evanđelju da izrekne sud nad onim gospodarskim i političkim strukturama koje — kako će nas poslije podsjetiti Ivan Pavao II. — mogu postati prave „strukture grijeha”. [34] Tako se nijedna osoba ni narod neće tretirati kao potrošna roba u procesima razvoja.

Nedavno Učiteljstvo

37. Bogati socijalni nauk svetoga Ivana Pavla II. smješten je na raskrižju krize velikih ideoloških sustava dvadesetoga stoljeća i početka gospodarske globalizacije. Njegova enciklika Laborem Exercens, napisana devedeset godina nakon objavljivanja Rerum Novarum, otvorila je nov put promišljanja o radu. Ona pravednu plaću predstavlja kao konkretno sredstvo provjere pravednosti cjelokupnoga društveno-gospodarskog sustava jer otkriva postupa li se s radnikom kao s osobom ili tek kao s troškom proizvodnje. [35] Rad se ne smatra jednostavno problemom koji treba riješiti ili sredstvom stvaranja prihoda, nego temeljnim dobrom za osobu, načelom gospodarske djelatnosti i ključem za cjelokupno društveno pitanje. Radom ljudska bića stavljaju u igru svoju slobodu, kreativnost i sposobnost suradnje, pridonoseći kulturnomu i moralnom uzdizanju društva. [36] U svjetlu toga, razne vrste nesigurnosti zaposlenja, fragmentirani karijerni putovi i automatizacija ne smiju se procjenjivati samo prema učinkovitosti, nego u odnosu na dostojanstvo radnika, pravo na dostatnu naknadu i stvarnu mogućnost sudjelovanja u društvu.

38. Svojom enciklikom Sollicitudo Rei Socialis, kojom je obilježena dvadeseta obljetnica Populorum Progressio, Ivan Pavao II. iznova je razmotrio pošast nerazvijenosti. Priznao je neuspjeh brojnih pokušaja da se ubrza gospodarski razvoj siromašnih naroda i pomogne im u procesu industrijalizacije, upozorivši na postojan, pa i sve veći jaz između svjetskoga Sjevera i Juga. [37] Također je osudio gospodarske, financijske i trgovačke mehanizme koji, upravljani od najjačih gospodarstava, strukturno pogoduju njihovim vlastitim interesima dok guše slabija gospodarstva, te je zatražio da ih se podvrgne ozbiljnom etičkom, a ne samo tehničkom ispitivanju. [38] U tom je kontekstu solidarnost shvaćena kao konkretna, podijeljena odgovornost među pojedincima, narodima i nacijama — oblik društvenoga prijateljstva ili političke ljubavi usmjeren prema „civilizaciji ljubavi” koju je predložio Pavao VI.. [39]

39. O stotoj obljetnici Rerum Novarum, enciklika Centesimus Annus ponudila je promišljanje o slomu sovjetskoga sustava i usponu demokracije i tržišnoga gospodarstva. Sveti Ivan Pavao II. ponovio je poruku Pija XII. da Crkva cijeni demokraciju ukoliko jamči djelotvorno sudjelovanje građana, omogućuje im da biraju i mirno zamjenjuju svoje vođe te sprječava da vlast monopoliziraju male elitne skupine vođene partikularnim ili ideološkim interesima. [40] Jednako tako, Crkva priznaje pozitivni potencijal tržišta i privatne inicijative samo ako oni ostaju podložni moralnom zakonu i vođeni načelom solidarnosti, a da najranjiviji ne budu žrtvovani logici dobiti. [41] To Socijalnom nauku Crkve dodaje osobito važnu baštinu. Potvrda veze između dostojanstva rada, solidarnosti među narodima, kritičke prosudbe demokracije i tržišnoga gospodarstva i dalje pruža mjerila za vrednovanje novih oblika iskorištavanja, isključenja i kriza političke zastupljenosti.

40. U svojoj socijalnoj enciklici Caritas in Veritate, papa Benedikt XVI. nastojao je ponovno procijeniti i proširiti pojam razvoja iznesen u Populorum Progressio, tumačeći ga u svjetlu globalizacije. Upozorio je da se takav razvoj treba pretvoriti u „stvarni rast, od kojega svi imaju koristi i koji je uistinu održiv.” [42] To jest, u gospodarski napredak koji je doista uključiv i poštuje granice stvorenja. Ipak je ponovno ustvrdio da se i u bogatim zemljama pojavljuju nove vrste siromaštva kao i dosad neviđeni oblici isključenosti, dok u siromašnijim krajevima male manjine žive u potrošačkom izobilju uz situacije dehumanizirajućega siromaštva. [43] Osim toga, primijetio je da je novi globalni gospodarski i financijski sustav, obilježen golemom pokretljivošću kapitala i sredstava za proizvodnju, smanjio političku moć država i njihovu sposobnost da utječu na gospodarske procese. [44] Zato je Benedikt XVI. ponovio da gospodarska djelatnost ne može polagati pravo da društvene probleme rješava jednostavno širenjem trgovačkoga mentaliteta, nego mora biti usmjerena prema općemu dobru, za koje politička zajednica nosi vlastitu nezamjenjivu odgovornost. [45]

41. Benedikt XVI. stavio je ljubav u središte svoje analize, tvrdeći da je ona „u srcu Socijalnoga nauka Crkve”, [46] pod uvjetom da je uvijek sjedinjena s istinom. Također je sa zabrinutošću primijetio da postoji sklonost odbacivanju moralne važnosti upravo unutar društvenoga, pravnoga, političkoga i gospodarskoga područja. Izvornost njegova doprinosa leži u tome što pokazuje da razvoj, pravda, ustanove i tržište nisu neutralne stvarnosti, nego prostori u kojima ljubav u istini mora pronaći povijesni izraz. Taj je nauk danas osobito važan u svjetlu rastućih nejednakosti, pritisaka na financijskim tržištima, ekološke krize i nedostatka povjerenja u politiku. On je poziv da se svaki model razvoja procijeni prema njegovoj sposobnosti da bude uključiv i održiv, da se odnos između gospodarstva i politike izgradi na općemu dobru te da se prizna kritična i stvaralačka uloga ljubavi u javnom životu.

42. Socijalni nauk pape Franje razvija se u smjeru Gaudium et Spes, koja nas poziva da povijest promatramo kroz prizmu ljudskih nada i ranjivosti te da ih dovedemo u dijalog s Evanđeljem. Taj se pristup s osobitom jasnoćom očituje u Evangelii Gaudium, gdje on tvrdi da kršćanski navještaj ima nutarnju društvenu dimenziju i poziva na Crkvu sposobnu slušati vapaj siromaha, migranata i žrtava novih oblika ropstva. Franjino ustrajanje na sinodalnoj Crkvi, Crkvi koja „hodi zajedno”, koja nastoji čitati znakove vremena u svjetlu Evanđelja i dopušta da je evangeliziraju siromasi s kojima dijeli povijest, također se uklapa u tu perspektivu. [47]

43. U Laudato Si’, Franjo je dao prvu značajnu sustavnu obradu ekološke krize u jednoj socijalnoj enciklici, pokazujući da ona nije izdvojeno pitanje, nego ekološki vid suvremene društveno-gospodarske krize. Njegov prijedlog cjelovite ekologije spojio je skrb za naš zajednički dom s povlaštenom opcijom za siromašne i snažno ustvrdio da se „vapaj zemlje i vapaj siromaha” [48] ne mogu razdvojiti. U tom je svjetlu u prvi plan stavljeno opće odredište dobara, zajedno s kritikom tehnokratske paradigme koja nastoji sve svesti na predmet kojim se vlada; s obranom ljudskoga rada ugroženoga mentalitetom odbacivanja; i s potrebom međugeneracijske pravednosti. Napokon, založio se za istinski dijalog između onih koji djeluju na području politike i financija, kako nijedno od tih područja ne bi postalo zatvoreno u sebe.

44. Suočen s raspadom društvenoga tkiva, „svjetskim ratom vođenim u dijelovima”, individualističkom globalizacijom i utjecajem pandemije na veze zajedništva, Franjo, u Fratelli Tutti , nastojao je oživjeti san o čovječanstvu koje bira društveno prijateljstvo i opće bratstvo. Predložio je kulturu susreta, „bolju politiku” sposobnu tražiti opće dobro, putove pomirenja i svijet koji svima osigurava „zemlju, stanovanje i rad”. [49] Napokon, u Dilexit Nos, pokazao je da se ta značajna društvena nastojanja ne mogu odvojiti od osobnoga odnosa s Kristom. Okrećući se Božjoj riječi, podsjetio nas je da je najistinitiji odgovor na ljubav srca Isusova konkretna ljubav prema našoj braći i sestrama te je ustvrdio da „nema većega načina da na ljubav uzvratimo ljubavlju.” [50]

Tumačenje povijesti u svjetlu vjere

45. Promatrajući ovaj povijesni pregled, jasno je da Socijalni nauk Crkve nije rezultat projekta osmišljenoga za stolom, nego proizvod strpljivoga procesa u kojemu je svaki papa — zajedno s Drugim vatikanskim saborom — dao jedinstven doprinos u svjetlu „novih stvari” svakoga pojedinog razdoblja. Odgovarajući na izazove svojega vremena, svaki je tumačio povijesne promjene prema Evanđelju, iznoseći na svjetlo različite vidove jedne baštine: dostojanstvo osobe, vrijednost rada, opće odredište dobara, solidarnost i supsidijarnost, brigu za stvorenje te središnjost mira i bratstva. Rezultat je skladan, premda ne uvijek linearan, razvoj obilježen različitim naglascima, postupnim uvidima i, katkad, promjenama perspektive koje ne prekidaju s onim što im je prethodilo, nego dopuštaju da njegove implikacije sazru. Ako danas možemo govoriti o corpusu zajedničkih načela i mjerila, to je zato što to vjerom prožeto tumačenje povijesti nikada nije bilo prekinuto, nego je uvijek ostajalo otvoreno izazovima koje postavlja svaki naraštaj.  Upravo na velika načela Socijalnoga nauka, koja usmjeravaju razlučivanje vjernika u njihovu osobnom i javnom životu, sada želim usmjeriti našu pozornost, kako bismo učinkovitije shvatili njihovu unutarnju koherentnost i sposobnost da usmjere naše vrijeme.

DRUGO POGLAVLJE

TEMELJI I NAČELA
SOCIJALNOG NAUKA CRKVE

46. Socijalni nauk Crkve živa je stvarnost, u dijalogu s poviješću, kulturama i znanostima. Istodobno, on čuva jezgru nepromjenjivih istina. Zbog toga se može smatrati oblikom mudrosti koja je i danas sposobna usmjeravati osobni i društveni život vjernika. U ovom drugom poglavlju želim se usredotočiti na neke od temelja i načela socijalnog nauka Crkve koji će nam pomoći tumačiti „nove stvari” našega vremena, osobito s obzirom na urođeno dostojanstvo ljudske osobe. Kako bismo zaštitili ljudsku osobu u dobu umjetne inteligencije, smatram da danas moramo ponovno promišljati o općem dobru, univerzalnoj namjeni dobara, supsidijarnosti, solidarnosti i socijalnoj pravdi. Uvjeren sam da skladan odnos među tim načelima zahtijeva da ih se promatra zajedno, kako bi postalo jasno na koji su način međusobno povezani i kako se međusobno nadopunjuju.

47. Izlažući ova promišljanja, nadam se, prije svega, pomoći vjernicima laicima i ljudima dobre volje da ponovno otkriju svoju dužnost provođenja gore navedenih načela u svakodnevnom životu, obiteljskim odnosima, radu i sudjelovanju u društvu. Tako će dopustiti da ih nadahne težnja utjelovljenja Božje ljubavi u konkretnim životnim događajima. U isto vrijeme, ja želim potaknuti akademske ustanove i sveučilišta da daju novi zamah tim načelima te da ih primijene na način koji će biti relevantan i djelotvoran u suočavanju s digitalnom revolucijom. Na taj način teološko i filozofsko istraživanje moći će dalje produbljivati i podupirati pastoralni hod Crkve te pridonositi zadaći Učiteljstva da prosvjetljuje savjesti vjernika i usmjerava njihove napore da život naših društava učine pravednijim i bratskijim.

Temelji socijalnog nauka

Ljudska osoba: slika trojstvenoga Boga

48. Socijalni nauk Crkve dovodi nas u samo srce naše vjere: otajstvo živoga Boga, objavljeno u Isusu Kristu, koji je, kao zajedništvo Osoba — Otac, Sin i Duh Sveti — sama ljubav u odnosu, izražena u uzajamnom sebedarju i dijeljenju sa svijetom. [51] Kao što je podsjetio Koncil, ljudske su osobe pozvane na zajedništvo s Bogom te „mogu potpuno otkriti same sebe jedino u iskrenom darivanju sebe”. [52] Doista, njihov je najdublji poziv ući u trojstvenu dinamiku primljene i darovane ljubavi.

49. Ako je otajstvo Boga kao Ljubavi izvor socijalnog nauka, njegovo najkonkretnije očitovanje vidimo u licu Isusa Krista, utjelovljene Riječi. Postavši čovjekom, Sin Božji ulazi u našu povijest i uzima na se ljudsko tijelo, donoseći sa sobom ljubav koja ga sjedinjuje s Ocem i Duhom Svetim. U njemu „otajstvo čovjeka doista postaje jasno” [53] jer je njegova čovječnost potpuno slobodna, otvorena drugima, sposobna izgrađivati zdrave i lijepe odnose i posvećena potpunom darivanju sebe. Oni koji vjeruju u njega uključeni su u veliko djelo obnove koje je započelo otajstvom njegove muke, smrti i uskrsnuća te surađuju u izgradnji Kraljevstva Božjega, učeći prihvaćati sve muškarce i žene kao braću i sestre, djecu jednoga Oca. Na taj način i navještaj Evanđelja i kršćanski život, vođen djelovanjem Duha Svetoga, teže stvarati društvene posljedice u svijetu. [54]

50. U središtu kršćanskog razumijevanja ljudske osobe nalazi se velika biblijska tvrdnja da su muškarci i žene stvoreni na sliku i priliku (usp. Gen 1:26-27) trojstvenoga Boga. Stvorena za odnos, svaka je ljudska osoba zamišljena i htjena od Boga da uđe u zajedništvo s njim, s drugima i sa stvorenjem. Ljudsko dostojanstvo ne ovisi o čovjekovim sposobnostima, bogatstvu ili položaju u životu, niti o ispravnim ili pogrešnim izborima; naprotiv, ono je dar koji prethodi svakoj osobi i nadilazi je, a Bog ga daje kao izraz svoje neugasive ljubavi. Zbog toga ljudska osoba uvijek ostaje „put Crkve” [55] i srce svakoga autentičnog puta cjelovitoga ljudskog razvoja. [56]

Jednako dostojanstvo svih ljudskih bića

51. Sveti Ivan Pavao II. ustvrdio da „to pojačano osjetilo dostojanstva ljudske osobe i njezine jedincatosti, kao i poštovanja koje pripada hodu savjesti, svakako predstavlja jedno od pozitivnih dostignuća suvremene kulture.” [57] Ta se tvrdnja nadovezuje na smjer koji je već zacrtao Drugi vatikanski sabor, koji je uočio sve veće priznavanje uzvišenoga dostojanstva svih osoba, njihove nadmoći nad materijalnim stvarima te njihovih univerzalnih i nepovredivih prava i dužnosti. [58] Važno je osigurati da taj rast u vrednovanju ljudskoga dostojanstva ne bude zamračen pritiskom novih ideologija ili vrlo moćnih interesa u današnjem svijetu. Među tim ideologijama smatram osobito podmuklom onu koja sugerira da svaka osoba mora zaslužiti ili opravdati vlastitu vrijednost, do te mjere da veću vrijednost pripisuje onima koji su učinkovitiji ili djelotvorniji. Iz te perspektive osobe se na koncu svode na sredstvo za postizanje rezultata, na resurs kojim se služi i koji se iskorištava, te se više ne prepoznaju kao svrha po sebi koju nikada ne bi trebalo instrumentalizirati. Vrijednost osoba, međutim, ne ovisi o onome što postižu ili proizvode. Postoje prava koja pripadaju svima jednostavno zato što su ljudi i nijedna ih ljudska vlast ne može legitimno nijekati niti proizvoljno ograničavati. [59]

52. Kada govorimo o dostojanstvu, ne rabimo uvijek tu riječ na isti način. Ponekad mislimo na moralno dostojanstvo, to jest na način na koji osoba usmjerava svoje izbore i djela. U drugim slučajevima mislimo na društveno dostojanstvo, koje se odnosi na životne uvjete osobe i na konkretno poštovanje koje prima od društva. U drugim slučajevima govorimo o egzistencijalnom dostojanstvu, to jest o načinu na koji osoba doživljava vlastitu vrijednost i vrijednost života. Ti se vidovi dostojanstva mogu se pojačati ili umanjiti. Uz ta shvaćanja postoji i dublja i važnija razina ontološkoga dostojanstva. To je dostojanstvo koje pripada svakom ljudskom biću jednostavno po tome što postoji, što je od Boga htjeno, stvoreno i ljubljeno. [60] Nijedan grijeh, neuspjeh, poniženje ili isključenje ne može umanjiti duboku vrijednost ljudskog života koji je Bog htio i pozvao u postojanje. [61]

53. Temeljno dostojanstvo svake osobe, dakle, nije ni stečeno ni zarađeno, niti ga treba opravdavati. Nedavna Deklaracija Dignitas Infinita sažima razmišljanje Crkve o toj temi: „Svaka ljudska osoba posjeduje beskonačno dostojanstvo, neotuđivo ukorijenjeno u samome njezinu biću, koje vrijedi u svakoj okolnosti, stanju ili situaciji s kojom se osoba može susresti” [62] — drugim riječima, uvijek i bez iznimke. Dostojanstvo svakoga ljudskog bića može se opisati kao beskonačno, kako je ustvrdio Sveti Ivan Pavao II.[63], iz dvaju razloga: prvo, zato što je Božja ljubav, koja nas poziva u prijateljstvo s njime, beskonačna; i drugo, jer je njegova ljubav apsolutno bezuvjetna, u smislu da, čak i ako bismo tragali bez kraja, nikada nećemo naći ništa što bi je moglo izbrisati ili zanijekati.

Vrhovna vrijednost ljudskih prava

54. Crkva sa zahvalnošću priznaje da je „pokret prema prepoznavanju i proglašenju ljudskih prava jedan od najznačajnijih pokušaja da se djelotvorno odgovori na nezaobilazne zahtjeve ljudskoga dostojanstva.” [64]  U tom pogledu, Sveti Ivan Pavao II. ustvrdio je da Opća deklaracija o ljudskim pravima, proglašena u Ujedinjenim narodima 10. prosinca 1948., ostaje jedno od najuzvišenijih očitovanja ljudske savjesti našega vremena. [65] Ona je „međaš na dugom i teškom putu ljudskoga roda.” [66] Iz toga razloga, iz kršćanske perspektive, ljudska prava nisu vanjski dodatak osobi, nego izraz nutarnjega ljudskog dostojanstva, koje je međunarodna zajednica pozvana štititi i promicati.

55. Ljudska su prava nepovrediva, jer su „vlastita ljudskoj osobi i ljudskom dostojanstvu.” [67] Posljedično, ona su univerzalna i neotuđiva. [68] Upravo zato što su utemeljena na zajedničkom dostojanstvu svakoga muškarca i žene, ona imaju praktične posljedice i pravne učinke, jer „uzalud bi bilo proglašavati ljudska prava ako se u isto vrijeme ne bi činilo sve da se osigura dužnost njihova poštivanja, poštivanja od svih, na svim mjestima i za sve.” [69] Među tim pravima prvo je pravo na život, od začeća do njegova naravnoga svršetka, [70] bez kojega je nemoguće ostvarivati bilo koje drugo pravo. Kada se to temeljno pravo niječe — kao u slučajevima izazvanoga pobačaja, ubijanja nedužnih i eutanazije — suočeni smo s izborima koje Crkva smatra teško pogrešnima. [71]

56. Promatrajući naše vrijeme, ne možemo zanemariti činjenicu da je zaštita ljudskih prava izložena dvjema osobito ozbiljnim opasnostima. Prva je da se ta prava proglašavaju u čisto formalnom smislu, dok tehnološki napredak istodobno prati prikrivena ili otvorena kršenja ljudskoga dostojanstva. Ta druga, koja je zapravo korijen prve, jest nesposobnost da se prepozna temelj njihove univerzalnosti, budući da smo napustili „traženje čvrstih temelja koji podupiru naše odluke i naše zakone.” [72] Papa Franjo pozvao nas je da ne podcjenjujemo to posljednje pitanje. Istaknuo je da, kada razum ozbiljno promatra ljudsku narav, sposoban je otkriti vrijednosti koje vrijede za sve, jer proizlaze iz ljudske naravi. Ako bi se ta zadaća istraživanja napustila, zamislivo je da bi prava koja se danas smatraju nedodirljivima u budućnosti mogla biti dovedena u pitanje ili zanijekana od onih na vlasti, možda nakon što su od stanovništva koje je ustrašeno ili izmanipulirano dobili tek prividan pristanak. [73]

57. Uz veću svijest o vrijednosti svake ljudske osobe i njezinih prava, poraslo je i priznavanje prava manjina. Ipak, još je dug put do toga da prava vrlo mnogih, naime žena, budu jednako i istinski zajamčena diljem svijeta. Činjenica je da su „dvostruko siromašne one žene koje podnose situacije isključenosti, zlostavljanja i nasilja, jer su često manje sposobne braniti svoja prava.” [74] Stoga nije dovoljno jednostavno ustvrditi da muškarci i žene imaju jednako dostojanstvo i prava; potrebno je da se to odražava u konkretnim odlukama, primjerice u zakonima, pristupu zaposlenju, obrazovanju, društvenim i političkim odgovornostima te u načinu na koji društvo sluša i vrednuje doprinos žena. Dokle god taj jaz traje, ne možemo reći da društvo doista i potpuno priznaje da žene imaju isto dostojanstvo kao muškarci.

58. Važni su pojedinci, svaka pojedina osoba, zajedno sa svojim obiteljima. Društveni pokreti, zajedničarske ideologije i velike političke proklamacije u korist nekoga stanovništva bezvrijedni su ako ne dovode do procvata osoba — muškaraca i žena — s njihovim neotuđivim pravima. Slično tome, nije dovoljno veličati individualnu slobodu ili privatno poduzetništvo ako potom dopustimo da mnoštvo ljudi nastavi živjeti bez dostojanstvenog rada, zaštite ili pristupa osnovnim životnim potrepštinama.

Načela socijalnog nauka

Načelo općega dobra

59. Prepoznati da svaki muškarac i žena posjeduju neotuđivo dostojanstvo, zajedno s pravima koja nikakva ljudska vlast ne može izdati niti poništiti, zahtijeva da oblikujemo način našega zajedničkog života, uključujući naše gospodarske i političke izbore te ustroj naših gradova. Iz toga proizlazi prvo veliko načelo socijalnog nauka koje želim istaknuti: opće dobro. Možemo ga opisati kao društveni izraz dostojanstva priznatoga u svakoj osobi. Kada je Benedikt XVI. govorio o vrijednostima o kojima se ne može pregovarati, a koje Crkva uvijek mora braniti, među njih je uključio „promicanje općega dobra.” [75] Za kršćanina, nadići uske granice vlastitih interesa i zauzeti se, u granicama svojih mogućnosti, za opće dobro neupitna je vrijednost, kao što je to i promicanje života.

60. Drugi vatikanski sabor potvrdio je da se opće dobro sastoji u „zbroju društvenih uvjeta koji ljudima, bilo kao skupinama bilo kao pojedincima, omogućuju da potpunije i lakše postignu svoje ispunjenje.” [76] Ta nam definicija pruža dragocjeno početno uporište, jer se opće dobro ne može svesti na puki popis uvjeta ili ustanova. Ono nije zbroj pojedinačnih koristi, niti presjek njihovih partikularnih interesa; ono je veće dobro koje pripada svima i koje se može postići, njegovati i štititi samo našim zajedničkim naporima. Možemo reći da društveno djelovanje doseže svoju puninu kada je usmjereno prema tomu zajedničkom dobru, kao što i čovjekovo moralno djelovanje nalazi svoje ispunjenje u izboru istinskoga dobra. [77]

61. U tom smislu možemo reći da je cjelina „veća od zbroja svojih dijelova” [78] i da, upravo zato, „puki zbroj pojedinačnih interesa nije sposoban stvoriti bolji svijet za cijelu ljudsku obitelj.” [79] Doista, zabluda je misliti da je za doprinos dobru svih dovoljno jednostavno slijediti vlastiti napredak ne mareći za druge. Takvo viđenje zanemaruje vlastitu i posebnu vrijednost općega dobra, koje je plod „međuovisnosti” [80] koja stvara mrežu društvenoga dobra što se širi i djeluje na ljude. Opće dobro je „višak”, plod međudjelovanja i uzajamnoga utjecaja koji povezuje različita djelovanja, inicijative, nastojanja i odluke. Kad bismo zbrojili pojedinačna dobra, ne bismo mogli objasniti postojanje toga „viška” koji ih nadilazi i koji ih, u isto vrijeme, obogaćuje.

62. Upravo težnja za općim dobrom daje život narodu, shvaćenu ne kao puki skup pojedinaca, nego kao živu stvarnost u kojoj ljudi uče prepoznati da su međusobno povezani i zajednički odgovorni za res publica. U tom smislu svaka osoba pridonosi izgradnji vlastitoga naroda kroz „spor i mukotrpan napor koji traži želju za integracijom i spremnost da se to ostvari rastom mirne i mnogostruke kulture susreta.” [81] Raditi zajedno za opće dobro znači imati zajedničko viđenje. Jasno je da među ljudima postoje mnoge ideološke i praktične razlike, kao i različiti interesi i česta neslaganja, ali to ne znači da je nemoguće stupiti u dijalog kako bi se uspostavio skup temeljnih suglasnosti koje omogućuju stvaranje zajedničkoga viđenja, na temelju kojega svi mogu zajedno ići naprijed.

63. Odgovornost je države osigurati koheziju, jedinstvo i prikladan ustroj građanskoga društva, kako bi se opće dobro moglo promicati doprinosom svih. U praktičnom smislu to znači da javne vlasti imaju delikatnu dužnost „usklađivati različite sektorske interese sa zahtjevima pravde,” [82] tražeći ravnotežu između pojedinačnih interesa i općega dobra, ne ostavljajući po strani najranjivije. Kada politika napusti dugoročnu perspektivu i svede se na kratkoročne kalkulacije ili sterilne polarizacije, tada govor o općem dobru gubi vjerodostojnost, a u isto vrijeme društvene nejednakosti i podjele rastu.

64. To vrijedi i za međunarodnu politiku. Kako se jaz među narodima produbljuje, počinje prevladavati mentalitet sučeljavanja i agresije, a težak put prema ujedinjenijemu i bratskijemu svijetu trpi nove i bolne zastoje. U tom kontekstu govoriti o zajedničkom hodu prema pravednijem razvoju za cijelu ljudsku obitelj „zvuči kao ludost.” [83] Ipak, ne smijemo izgubiti nadu. Pozivam sve da osmisle putove suradnje i djelotvornije međunarodne ustanove, sposobne čuvati svjetsko opće dobro ne ugrožavajući legitimnu raznolikost naroda i nacija. Doista, promicanje općega dobra nikada se ne može odvojiti od poštovanja prava naroda da postoje, da sačuvaju vlastiti identitet i da svojim jedinstvenim obilježjima pridonesu obitelji naroda. [84] Štoviše, svaki pokušaj ili plan da se neki narod ukloni ili podvrgne teško je nemoralan i stoga neprihvatljiv.

Načelo univerzalne namjene dobara

65. „Među brojnim implikacijama općega dobra neposredno značenje zadobiva načelo univerzalne namjene dobara.” [85] Prije svega, to nas načelo podsjeća da su dobra zemlje — tlo, voda, zrak i prirodni resursi — dana od Boga cijeloj ljudskoj obitelji kako bi uzdržavala živote svih te da svaka osoba ima urođeno pravo na uporabu takvih dobara, sada i u budućnosti. Sveti Ivan Pavao II. podsjetio je da je „Bog dao zemlju cijelom ljudskom rodu za uzdržavanje svih njegovih članova, ne isključujući nikoga niti ikomu dajući prednost.” [86] Posljedično, „nije u skladu s Božjim naumom koristiti taj dar na takav način da njegove koristi pripadnu samo malobrojnima.” [87] Danas smo pozvani prepoznati da se ta univerzalna namjena odnosi ne samo na materijalna dobra, nego i na nematerijalna i kulturna dobra.

66. Svakako postoji pravo na privatno vlasništvo, koje ima vlastito posebno značenje i svrhu, no ono je uvijek podređeno univerzalnoj namjeni dobara.  Prema Ivanu Pavlu II., ta je podređenost zlatno pravilo društvenoga ponašanja i „prvo načelo cjelokupnoga etičkog i društvenog poretka.” [88] U crkvenoj se tradiciji vlasništvo promatralo kao sredstvo zaštite i upravljanja dobrima kako bi ona mogla bolje služiti općemu dobru. Budući da „kršćanska tradicija nikada nije priznala pravo na privatno vlasništvo kao apsolutno ili nepovredivo,” [89] njegova društvena funkcija ne smije se smatrati pukim teološkim mišljenjem, nego naukom Crkve, već prisutnim u Svetom pismu i u spisima crkvenih otaca. Zbog toga nas je Papa Franjo podsjetio da solidarnost, življena u svojem punom smislu, znači i „vratiti siromasima ono što im pripada.” [90]

67. Danas među dobra koja su univerzalno namijenjena svima moramo uključiti i nove oblike vlasništva, kao što su patenti, algoritmi, digitalne platforme, tehnološka infrastruktura i podaci. U kontekstu u kojem bogatstvo naroda sve više ovisi o znanju i tehnologiji, kada ta dobra ostaju koncentrirana u rukama nekolicine, bez prikladnih oblika dijeljenja i pristupa, stvara se nova neravnoteža koja proturječi univerzalnoj namjeni dobara. Ona pak produbljuje jaz između uključenih i isključenih, između onih koji mogu sudjelovati u digitalnoj revoluciji i onih koji ostaju na rubu. Nadalje, briga za naš zajednički dom i naša odgovornost prema siromašnima i budućim naraštajima zahtijevaju da se uporaba dobara stvorenja i novih mogućnosti koje nudi tehnologija uredi tako da se poštuje okoliš, izbjegava rasipanje i sprječavaju novi oblici iskorištavanja.

Načelo supsidijarnosti

68. Načelo supsidijarnosti proizlazi iz istoga razumijevanja ljudske osobe koje je vodilo naše promišljanje o dostojanstvu i općem dobru. Ako je svaka žena i muškarac pozvan preuzeti odgovornost za vlastiti život i pridonositi oblikovanju društva, tada i društvene ustanove moraju poštovati i podupirati tu odgovornost. Socijalni nauk Crkve govori o supsidijarnosti kao o načelu prema kojemu uloga pojedinaca, obitelji, mjesnih zajednica i posredničkih organizacija ne smije biti potisnuta od viših vlasti. Štoviše, ustanove više razine moraju priznavati, štititi i promicati slobodu i kreativnost nižih razina, usklađujući njihove doprinose kako bi mogle djelotvorno surađivati za opće dobro. [91]

69. Počevši od Lava XIII. i početaka suvremenoga socijalnog nauka, Crkva je ustrajala na tome da ni pojedinac ni obitelj ne smiju biti podređeni državi, nego im treba dopustiti da djeluju slobodno, koliko god je to moguće, a da ne štete općemu dobru. [92] Sveti Ivan Pavao II. preuzeo je i razvio tu perspektivu, istaknuvši da je politička zajednica u službi građanskoga društva i da država mora štititi opće dobro, intervenirajući kada je potrebno, ali bez trajnog zamjenjivanja odgovornosti posredničkih organizacija i društvenih ustanova. [93] Supsidijarnost ne opravdava povlačenje države, nego usmjerava njezino djelovanje. Doista, javna je intervencija potrebna upravo kako bi se svim društvenim akterima omogućilo da ispune svoje poslanje, a da ne budu ugušeni. Odgovornost je političke zajednice stvoriti uvjete koji pojedincima, obiteljima, udrugama i posredničkim organizacijama omogućuju da ispune svoje poslanje u društvu, bez da budu zamijenjeni ili svedeni na puke izvršitelje. [94]

70. To nas načelo potiče da nadiđemo svaki oblik paternalističkoga ili socijalno-skrbničkoga upravljanja društvenim životom, nego da promičemo kulturu podijeljene odgovornosti u državi koja cijeni inicijativu građana i u građanskom društvu sposobnom kovati veze i mobilizirati snage u službi općega dobra. U skladu s načelom supsidijarnosti, odluke se donose na što je moguće bližoj razini osobama kojih se tiču, čime se njeguje život zajednice i izbjegava da se ljudima nameću odluke koje su već donesene. Na taj način ljudi mogu sudjelovati u procesu odlučivanja. Kada se obitelji, udruge, mjesne zajednice, volonterske organizacije i oni iz takozvanoga „trećeg sektora” prepoznaju i podupiru, društveni život postaje ljudima pristupačniji, usluge postaju usklađenije sa stvarnim potrebama, a rješenja kreativnija i obzirnija prema dostojanstvu svake osobe. [95]

71. Načelo supsidijarnosti primjenjuje se osobito u kontekstu digitalne revolucije. Ovdje najviša razina nije država, nego glavni gospodarski i tehnološki akteri koji vrše de facto moć nad uvjetima svakodnevnoga života. Ta razina, koja monopolizira stručnost, podatke i ovlast odlučivanja, obuhvaća tvrtke i platforme koje određuju uvjete pristupa, pravila vidljivosti, oblike interakcije pa čak i gospodarske mogućnosti. Načelo supsidijarnosti zahtijeva da se takvi procesi ne nameću odozgo na neproziran i jednostran način, nego da budu usmjereni prema općemu dobru uz transparentnost, odgovornost i smislene oblike sudjelovanja (uključujući neovisne provjere, transparentnost glede algoritama, pravedan pristup podacima i putove pravne zaštite). [96]

72. U tom su kontekstu države i transnacionalne ustanove pozvane osigurati pravedna pravila i djelotvorne zaštite, kako bi mjesne zajednice, posredničke organizacije, škole, sveučilišta, vjerske ustanove i udruge imale glas i mogle pridonijeti razlučivanju izbora koji utječu na svakodnevni život ljudi, kao što su zaposlenje, pristup uslugama, upravljanje podacima i digitalna okruženja. Kada je riječ o odlukama glede gospodarskih tokova i digitalnih platformi, kao i o upravljanju podacima i algoritmima, ne možemo dopustiti da šačica aktera sama diktira te procese; naprotiv, moramo graditi oblike suradnje koji poštuju različite razine svjetske zajednice i čine ih zajednički odgovornima za opće dobro. [97]

Načelo solidarnosti

73. Nakon što smo razmotrili opće dobro i supsidijarnost, želim se osvrnuti na načelo solidarnosti. Ono proizlazi iz viđenja ljudske osobe rođena iz vjere, naime da je svako ljudsko biće stvoreno na sliku Božju i da je dio mreže odnosa koji ga povezuju s drugima, s određenim narodima i sa stvorenjem. Sveti Pavao VI. primijetio je da su obveze solidarnosti, pravde i ljubavi ukorijenjene u ljudskim i nadnaravnim bratskim vezama koje povezuju pojedince i narode. [98] Bratstvo nije tek težnja vjernika, nego društvena i politička stvarnost koju valja utjeloviti u zajedničkim izborima i pothvatima. Solidarnost je, dakle, konkretno priznanje da je budućnost svakoga pojedinca povezana s budućnošću svih; doista, „nitko se ne spašava sam.” [99] Tako postaje očita bliska veza između supsidijarnosti i solidarnosti. Jasno je, stoga, da postoji tijesna povezanost između supsidijarnosti i solidarnosti. Kada supsidijarnost nije povezana sa solidarnošću, ona na koncu postaje samo zaštita partikularnih interesa; kada solidarnost nije poduprta supsidijarnošću, degenerira u oblik socijalne skrbi koji ne potiče odgovornost. [100] Ta međusobna povezanost tiče se i odgovornosti autentičnoga sudjelovanja. Solidarnost se izražava kada svaka osoba, i pojedinačno i zajednički, sudjeluje u životu zajednice — tako što ostaje informirana, uključuje se s drugima, daje da se njezin glas čuje i pridonosi javnim odlukama i izborima — dok također preuzima stvarnu odgovornost kako bi se opće dobro ostvarivalo zajedničkim odlučivanjem.

74. Na mnogim područjima već doživljavamo neku vrstu „ de facto solidarnosti”, jer su naši životi isprepleteni; digitalne mreže povezuju ljude i zajednice diljem svijeta u stvarnom vremenu, a globalna gospodarstva i komunikacije znače da događaji na jednom mjestu imaju dalekosežan utjecaj. Ta mreža odnosa, međutim, postaje solidarnošću u punom smislu te riječi tek kada postane svjestan izbor. Vjera nas poziva da tu stvarnost gledamo kao poziv: mi nismo samo jedni drugima susjedi, nego smo jedni drugima povjereni, tako da svaki od nas može preuzeti odgovornost, koliko god može, za živote i rane svoje braće i sestara. Solidarnost nastaje upravo kada odlučimo ne ostati ravnodušni prema onomu što se događa našem bližnjemu, nego pretvoriti neizbježne veze — gospodarske, kulturne i tehnološke — u putove dijeljenja, suradnje i uzajamne brige, prihvaćajući ideju „misliti i djelovati u pojmovima zajednice.” [101]

75. Socijalni nauk Crkve naglašava da je solidarnost i načelo i krepost. Kao načelo, ona izražava objektivni poredak odnosa među pojedincima, skupinama i narodima, upućujući na svijest o međuovisnosti po kojoj dobro svake osobe ovisi o dobru drugih. Kao krepost, ona zahtijeva „čvrstu i postojanu odlučnost” [102] da se teži općemu dobru, s posebnom pozornošću prema onima kojima je pomoć najpotrebnija. Papa Franjo primijetio je da je solidarnost „način stvaranja povijesti” [103] koji stvara zajednice, a ne samo mase pojedinaca. Zbog toga ona zahtijeva skroman i zajednički stil života, sposobnost odricanja od neposrednih koristi kako bi se drugima u budućnosti stvorile prilike te spremnost na osporavanje navika i povlastica — uključujući one povezane s digitalnom potrošnjom i uporabom tehnologije — kada one priječe drugima da žive dostojanstveno.

76. U svijetu obilježenom sve tješnjim povezanostima među ljudima, zajednicama i narodima, solidarnost također poprima globalnu dimenziju. Benedikt XVI. snažno je istaknuo vezu između razvoja, pravde i odgovornosti prema budućim naraštajima, tvrdeći da autentičan razvoj zahtijeva solidarnost i međugeneracijsku pravednost, [104] kao i svijest o vezama koje nas sjedinjuju s prirodnim okolišem. Danas se ta odgovornost proteže i na digitalnu i informacijsku infrastrukturu. Poput prirodnog okoliša, „digitalni ekosustav” može biti očuvan ili iskorišten, dijeljen ili monopoliziran. Solidarnost zahtijeva da odluke glede podataka, algoritama, platformi i umjetne inteligencije uzimaju u obzir ne samo neposrednu korist nekolicine, nego i učinak na sve narode i na buduće naraštaje.

Načelo socijalne pravde

77. Za kršćansku zajednicu socijalna je pravda konkretan način nasljedovanja Isusa i ostajanja vjeran Evanđelju. U Novom zavjetu Isus naviješta „radosnu vijest siromasima” ( Lk 4:18) i poistovjećuje se s malenima, bolesnima, zatvorenima i strancima (usp. Mt 25:31-46). Time nas uči da pravda izvire iz bratstva i u njemu se ispunja, jer način na koji pristupamo i odnosimo se prema najmanjima među nama postaje, na konkretan način, mjerilo našega odnosa s Bogom i s našom braćom i sestrama. Pravda se, međutim, ne tiče samo ponašanja pojedinaca, nego i načina na koji su strukture društva zamišljene i organizirane. U tom nas pogledu Drugi vatikanski sabor podsjeća da je svaka ustanova pozvana služiti ljudskoj osobi i njezinu dostojanstvu. [105] Socijalna je pravda, stoga, obilježena sposobnošću društvenoga, gospodarskog i političkog poretka da svima — osobito najslabijima — omogući živjeti uistinu dostojanstven život, ne ostavljajući nikoga po strani.

78. Nedavno je Učiteljstvo ustrajalo na tome da socijalna pravda započinje s onima najmanjima među nama. Sveti Ivan Pavao II. govorio je o povlaštenoj opciji za siromahe [106] koja mora usmjeravati i osobne i društvene izbore, dok je Papa Franjo osuđivao „kulturu odbacivanja” [107] koja stvara sve nove oblike isključenosti. Iz te perspektive, socijalna pravda zahtijeva da gledamo pojedince i zajednice, počevši od najranjivijih: siromašnih, migranata, izbjeglica, interno raseljenih osoba, žrtava nasilja i ljudi koji žive na urbanim ili egzistencijalnim periferijama.

79. Pojam „socijalne pravde” pomaže nam prepoznati da nepravde ne proizlaze samo iz pogrešnih izbora pojedinaca, nego i iz struktura, mehanizama i gospodarskih i kulturnih sustava koji gotovo automatski proizvode nejednakost. Sveti Ivan Pavao II. u tom je smislu govorio o strukturama grijeha [108] koje se protive Božjoj volji i zahtijevaju zauzetost za osobno i društveno obraćenje. Iz te perspektive pravda se ne odnosi samo na pravedniju raspodjelu dobara ili ispravljanje sadašnjih nepravdi, nego poprima i obnoviteljsku dimenziju. Ona teži popraviti narušene veze i ponovno uključiti one koji su bili isključeni, uzimajući u obzir rane prouzročene nepravdama, kao što su ratovi, kolonijalizam, rasna ili rodna diskriminacija, nasilje nad čitavim narodima i iskorištavanje. To može uključivati vraćanje dostojanstva i glasa onima koji su bili ignorirani, poticanje procesa ozdravljenja kolektivnoga sjećanja, protivljenje diskriminatornim zakonima i praksama te pružanje konkretne potpore onima koji još uvijek nose posljedice nepravdi pretrpljenih u prošlosti.

80. U današnje vrijeme socijalna pravda mora se također suočiti s okruženjem oblikovanim digitalnim tehnologijama. Širenje globalnih mreža, platformi i sustava umjetne inteligencije mijenja način na koji dobivamo informacije, komuniciramo i pristupamo uslugama. Pravda zahtijeva da spriječimo nastanak novih oblika isključenosti i lišavanja sloboda: pojedinaca i naroda kojima je onemogućen ili uskraćen pristup temeljnim tehnologijama, zajednica izloženih invazivnom nadzoru i društvenih skupina kažnjenih netransparentnim algoritmima koji održavaju predrasude i diskriminaciju. U digitalnom dobu, pravedan društveni poredak svima jamči jednak pristup prilikama, štiti najmlađe i najslabije članove društva, bori se protiv mržnje i dezinformacija te uporabu podataka i tehnologije podvrgava javnom nadzoru, tako da vodeće načelo ne bude samo dobit nego dostojanstvo svake osobe i opće dobro svih ljudi.

81. Lakmusov papir socijalne pravde danas je postupanje prema migrantima, izbjeglicama i onima koji su prisiljeni seliti zbog siromaštva, nasilja, klimatskih promjena i okolišnih katastrofa. Način na koji društvo postupa s njima otkriva je li njegov osjećaj za pravdu vođen strahom ili duhom bratstva. Papa Franjo pozvao nas je da migrante ne promatramo samo kao problem kojim treba upravljati, nego kao živu sliku Božjega naroda na putu. [109] To su ljudi s dostojanstvom, resursima i snovima, koji imaju pravo da se s njima postupa s poštovanjem i da traže da postanu aktivni članovi društava koja ih primaju. Socijalna pravda na tom području uključuje najmanje dvije komplementarne obveze. S jedne strane, to znači štititi opravdane nade onih koji su prisiljeni otići osiguravajući sigurne i zakonite putove, dostojanstvene uvjete prihvata i istinske putove integracije. S druge strane, to znači promicati pravo na ostanak u vlastitoj domovini u miru i sigurnosti uklanjanjem korijenskih uzroka koji ljude prisiljavaju na migraciju, uključujući one povezane s gospodarskim nepravdama i klimatskom krizom. Kada se ta prava poštuju, migracija može postati prigoda za susret i uzajamno obogaćivanje među narodima.

Cjeloviti ljudski razvoj

82. U svojoj enciklici Populorum Progressio, Pavao VI. potvrdio je da je razvoj autentičan samo ako je „cjelovit”, što znači da može „promicati razvoj svakoga čovjeka i cijeloga čovjeka.”^{[110] [10]} U desetljećima koja su uslijedila, socijalni nauk Crkve ponovno je preuzeo i promišljao taj izraz kako bi naznačio praktične načine na koje se uzvišena načela — dostojanstvo, opće dobro, univerzalna namjena dobara, supsidijarnost, solidarnost i socijalna pravda — ostvaruju u stvarnom životu. Pod „cjelovitim ljudskim razvojem” mislimo na proces u kojem rast pojedinaca i naroda obuhvaća sve dimenzije postojanja i otvara budućnost i narednim naraštajima.

83. Za pojedince kao i za narode, razvoj je i dužnost i pravo. Potrebni su minimalni uvjeti da bi svaka osoba i svaki narod mogli cvasti u skladu sa svojim dostojanstvom, a da se ne drže u stanju ovisnosti niti isključuju iz pristupa nužnim dobrima. Razvoj je istinski ljudski kada stavlja osobe u središte umjesto nagomilavanja bogatstva te kada se tiče naroda jednako kao i pojedinaca. Pravda zahtijeva priznavanje prava društva i prava narodâ te uključuje odgovornost prema budućim naraštajima. Razvoj nije istinski ljudski ako nekima povećava potrošnju, a troškove i terete prebacuje na druge, ili čitave regije svodi na podređene uloge, sprječavajući ih da ostvare svoj puni potencijal. [111] Razvoj je cjelovit kada nije ograničen na gospodarsku sferu, nego promiče kvalitetu života u njezinim duhovnim, kulturnim, moralnim i odnosnim dimenzijama, poštujući naš zajednički dom, raznolikost naroda i njihove načine života. [112]

84. Danas je pojam cjelovitoga ljudskog razvoja mjerilo za vrednovanje cjelovite ekologije, koja je postala nezaobilazna dimenzija socijalnog nauka Crkve. Doista, kvaliteta razvoja mjeri se sposobnošću da se objedine pravednost prema ljudima i briga za naš zajednički dom te da se promiču dostojanstveni uvjeti života, pristup nužnim dobrima, pravedni društveni odnosi, briga za stvorenje i obzir prema budućim naraštajima. Iz toga slijedi da istinski napredak nije ono što povećava dobrobit nekih degradirajući ekosustave, prebacujući troškove na najviše zapostavljene zajednice ili ugrožavajući životne uvjete onih koji će doći poslije nas.

85. Promatran u tom svjetlu, cjeloviti ljudski razvoj predstavlja okvir kroz koji možemo tumačiti promjene našega vremena, uključujući i one koje donosi digitalna revolucija. Tehnološke inovacije, uključujući umjetnu inteligenciju, nisu neutralne, jer mogu ili poticati sudjelovanje i pravdu ili pogoršavati nejednakost, kontrolu i isključenost. Zbog toga ih treba vrednovati postavljajući ključno pitanje: pomažu li doista pojedincima i narodima da postanu ljudskiji i bratskiji, poštujući naš zajednički dom i buduće naraštaje? Upravo ovdje načela socijalnog nauka postaju konkretna mjerila razlučivanja glede pitanja kojima ćemo se baviti u sljedećim poglavljima.

Ispit savjesti za Crkvu

86. Na kraju želim dotaknuti jednu točku koja mi je osobito bliska srcu. Socijalni nauk nije tek poruka upućena društvu; on je također ispit savjesti za Crkvu — dom i školu zajedništva koja je uvijek pozvana osigurati da se načela izložena u ovom poglavlju primjenjuju, osobito unutar vlastitih struktura. U crkvenom kontekstu, opće dobro poprima oblik sinodalnoga pristupa poslanju u službi Kraljevstva.  Doista, Crkva je „zajedničarski i povijesni subjekt sinodalnosti i poslanja.” [113] To zahtijeva pozornost prema načinu na koji se donose odluke i vrše odgovornosti. Završni dokument Sinode prepoznaje kulturu transparentnosti, odgovornosti i vrednovanja kao ključne prakse za misionarsku preobrazbu. [114]

87. Imajući to na umu, supsidijarnost postaje vodeće načelo za upravljanje i pastoralni život. Ona uključuje prepoznavanje i podupiranje vjernika i posredničkih crkvenih organizacija dok izvršavaju svoje odgovornosti, vrednujući karizme i sposobnosti te izbjegavajući svaki oblik paternalizma koji guši evanđeosku slobodu. U praktičnom smislu, sudjelovanje krštenika u procesima odlučivanja i njihova zajednička odgovornost u poslanju ostvaruju se putem istinskih, a ne tek nominalnih, sudioničkih tijela. [115]

88. Za kršćansku zajednicu solidarnost nalazi svoj izvor u Kristovu otajstvu i hrani se Euharistijom. Solidarnost izvire iz zajedništva u vjeri i sakramentima: krštenje i potvrda sjedinjuju nas u Kristu kako bismo postali jedno Tijelo i jedan Duh, jedno srce i jedna duša (usp. Eph 4:4; Acts 4:32). Euharistija, koja je sakrament jedinstva, hrani našu pripadnost Kristovu Tijelu i uči nas kako dijeliti. Različite osjetljivosti prisutne u Crkvi i snažna uvjerenja koja pokreću svaku osobu izvor su bogatstva ako ostanu ukorijenjena u sigurnosti da je jedinstvo primljeni dar i odgovornost koju valja ispuniti.

89. Živjeti pravdu u Crkvi znači pročišćavati crkvene odnose i strukture od iskrivljenja koja rađaju nejednakost, manjak transparentnosti i zloporabu moći. U tom pogledu, slušanje žrtava duhovnih, gospodarskih, institucionalnih, spolnih i zloporaba moći, kao i zloporaba savjesti, sastavni je dio puta prema pravdi, koji uključuje priznavanje učinjene štete, pravednu zadovoljštinu i poduzimanje koraka da se to više ne ponovi. Svaka je vlast u službi zajedništva i poslanja. Svaki je autoritet u službi Božjega naroda. Ta se služba služenja izražava ne samo kroz našu vjeru slavljenu i življenu u sakramentima te prihvaćanje sinodalnoga stila, nego i u konkretnom dijeljenju dobara. Slijedeći primjer rane Crkve, crkvena dobra treba dijeliti kako nitko među nama ne bi oskudijevao (usp. Acts 4:34) i kako bi njihovo upravljanje podupiralo poslanje naviještanja Evanđelja najsiromašnijima. Treba poticati redovita vrednovanja vršenja službenih odgovornosti, ne kao sudove o pojedincima, nego kao sredstva učenja i ispravljanja usmjerena prema poslanju. [116] Samo u onoj mjeri u kojoj smo otvoreni djelovanju Duha Svetoga ova će načela socijalnog nauka postati utjelovljena u crkvenom životu. Na taj će način Crkva moći vjerodostojno svjedočiti društvu da zajedničko traženje općega dobra, uz podijeljenu odgovornost i bratstvo, nije utopija, nego stvarna mogućnost. [117]

TREĆE POGLAVLJE

TEHNOLOGIJA I NADMOĆ.

VELIČINA ČOVJEKA
U SVJETLU OBEĆANJA UMJETNE INTELIGENCIJE

90. Prisjetivši se načela koja rasvjetljuju socijalni nauk, sada se želim usredotočiti na određene izazove koji duboko oblikuju naš način življenja danas.  Biblijska slika koja prati ova razmišljanja jest slika graditeljskog pothvata. S jedne strane stoji Babilonska kula, gdje zajednički napor slijedi plan koji gospodari i naposljetku obezčovječuje (usp. Post 11,1-9). S druge strane nalaze se ruševine Jeruzalema, koje se pod Nehemijinim vodstvom obnavljaju dio po dio kao projekt zajedničke odgovornosti (usp. Neh 2–6). Pozvani smo promišljati o velikim „gradilištima” našega doba i pitati se: što gradimo? Dok tehnološki razvoj ubrzano preobražava jezike, odnose, ustanove i oblike moći, mi vjernici moramo i možemo izabrati na kojim ćemo projektima raditi i na koji način, kako bismo sačuvali i vrednovali veličinu čovjeka koja nam je darovana kao dar. To je izbor ne samo za našu budućnost nego i za našu sadašnjost, jer su umjetna inteligencija i druge tehnologije u nastajanju već dio našega svakodnevnog života.

91. Uvjeren sam da se konkretan način življenja društvenih odnosa u svjetlu Evanđelja ne uspostavlja jednom zauvijek, nego ostaje zadaća povjerena, iz naraštaja u naraštaj, kršćanskoj zajednici. Pod vodstvom Duha Svetoga Crkva dopušta da bude prosvijetljena Božjom riječju, čita znakove vremena i kreativno traži nove putove da odnosi među narodima i nacijama budu sve više suobličeni zahtjevima kraljevstva Božjega. [118] Zato potičem sve članove Crkve da se ne boje sadašnjih izazova, nego da jedni druge slušaju i odlučno prihvate svoje odgovornosti u izgradnji humanijega i bratskijega društva.

Tehnokratska paradigma i digitalna moć

92. U svojoj enciklici Laudato Si’, papa Franjo osudio je rastuću prevlast tehnokratske paradigme [119] u našem globaliziranom svijetu: sklonost da logika učinkovitosti, nadzora i profita sama oblikuje osobne, društvene i gospodarske odluke. Time postaje jasno da tehnologija nije jednostavno sredstvo. Kada postane mjerilo po kojemu se sve prosuđuje, ona počinje određivati što je važno, a što se može odbaciti, svodeći stvorenje na predmet iskorištavanja, a čovjeka na puki kotačić u sustavu koji teži sve većoj učinkovitosti.

93. Ta se paradigma posljednjih godina brzo proširila, djelomično potaknuta razvojem umjetne inteligencije, kognitivne znanosti, nanotehnologije, robotike i biotehnologije. Same po sebi, te novosti mogu uvelike služiti cjelovitom ljudskom razvoju i brizi za naš zajednički dom. Ipak, upravo zbog svoje moći, one mogu također ubrzati širenje tehnokratske paradigme te stoga zahtijevaju novi duhovni, etički i politički okvir. Veća moć ne podrazumijeva nužno nešto bolje. U tom pogledu riječi Romana Guardinija ostaju aktualne: „Suvremeni čovjek nije osposobljen dobro se služiti moći.” [120]

94. Opasnost da čovječanstvo postane žrtvom vlastitih postignuća jasno je već prepoznao sveti Pavao VI., koji je upozorio da će „najizvanredniji znanstveni napredak, najzapanjujući tehnički pothvati i najčudesniji gospodarski rast, ako ne budu praćeni autentičnim moralnim i društvenim napretkom, dugoročno ići protiv čovjeka”. [121] Zato tehnološki napredak — vrijedan sam po sebi — zahtijeva pažljivo razlučivanje antropološke vizije koja ga vodi i ciljeva kojima teži. Ako tehnološki razvoj napreduje bez odgovarajućega etičkog i društvenog napretka, ishod može biti povećanje sredstava bez rasta čovječnosti: „imati više” bez „biti više”. U takvom scenariju postoji opasnost da se pojedince ponajprije vrednuje prema rezultatima koje proizvode. [122]

95. Ovdje moramo prepoznati još jedan ključni vid, koji sam ranije istaknuo. U mnogim slučajevima, u digitalnom kontekstu, nadzor nad platformama, infrastrukturom, podacima i računalnom snagom ne počiva u rukama država, nego velikih gospodarskih i tehnoloških aktera. Ti subjekti učinkovito postavljaju uvjete pristupa, određuju pravila vidljivosti i oblikuju same mogućnosti sudjelovanja. Kada je takva moć koncentrirana u rukama nekolicine, ona teži postati netransparentna i izbjeći javni nadzor, povećavajući opasnost od iskrivljenih oblika razvoja koji rađaju nove ovisnosti, isključenja, manipulacije i nejednakosti.

96. Suočeni s ovom koncentracijom moći u digitalnom svijetu, kriteriji prosudbe i razlučivanja u ovoj novoj situaciji jesu plemenita načela socijalnoga nauka: neotuđivo dostojanstvo ljudske osobe, opće dobro, opća namjena dobara, supsidijarnost, solidarnost i socijalna pravednost. Ona traže da procijenimo potiče li moć digitalnih infrastruktura i algoritama doista sudjelovanje i odgovornost, štiti li ranjive, osigurava li pravedan pristup mogućnostima i ostaje li usmjerena prema dobru svih. Na toj osnovi sada možemo pobliže razmotriti što je umjetna inteligencija, koje mogućnosti otvara i koje opasnosti nosi.

Umjetna inteligencija

97. Ovdje mi nije nakana ponuditi iscrpnu obradu umjetne inteligencije niti dati pregled opsežne relevantne literature, budući da već postoje mjerodavni prilozi, uključujući i one u crkvenom kontekstu. [123] Ograničavam se na podsjećanje na nekoliko bitnih elemenata za moralno i društveno razlučivanje koje čuva prvenstvo ljudske osobe, kako bi uvijek ljudska inteligencija, sa svojom savješću i slobodom, vodila tehničke inovacije te odgovorno određivala njihovu uporabu i granice.

98. Prikladno je ovaj govor započeti s dva razmatranja. Prvo, svaka tvrdnja o UI-u lako može brzo zastarjeti, s obzirom na izvanrednu brzinu kojom se ti sustavi razvijaju. Drugo, svi mi, uključujući i one koji ih oblikuju, posjedujemo samo ograničeno razumijevanje njihova stvarnog funkcioniranja. Doista, sadašnji sustavi UI-a više su „uzgojeni” nego „izgrađeni”, jer programeri ne osmišljavaju izravno svaki pojedini detalj, nego stvaraju okvir unutar kojega inteligencija „raste”. Kao rezultat toga, temeljni znanstveni vidovi — poput unutarnjih prikaza i računalnih procesa tih sustava — zasad ostaju nepoznati. Stoga se javlja hitna potreba za dvostrukom zauzetošću: s jedne strane, produbljivanjem znanstvenoga istraživanja; s druge, vršenjem moralnoga i duhovnoga razlučivanja.

99. Nije moguće ponuditi jednu jedinu, sveobuhvatnu definiciju UI-a. Ipak, može se ustvrditi da moramo izbjeći zabludu poistovjećivanja te vrste „inteligencije” s inteligencijom ljudskih bića. Ti sustavi samo oponašaju određene funkcije ljudske inteligencije. Pritom često nadilaze ljudsku inteligenciju u brzini i računalnoj sposobnosti te nude opipljive koristi na mnogim područjima. No ta moć ostaje posve vezana uz obradu podataka. Takozvane umjetne inteligencije ne prolaze iskustva, ne posjeduju tijelo, ne osjećaju radost ni bol, ne sazrijevaju kroz odnose i ne poznaju iznutra što znače ljubav, rad, prijateljstvo ili odgovornost. Nemaju ni moralnu savjest, jer ne prosuđuju dobro i zlo, ne shvaćaju krajnji smisao situacija niti snose odgovornost za posljedice. Mogu oponašati jezik, ponašanje i analitičke vještine, pa čak i simulirati empatiju i razumijevanje, ali ne razumiju ono što proizvode, jer im nedostaje afektivna, odnosna i duhovna perspektiva po kojoj čovjek raste u mudrosti. Čak i kada se za te alate kaže da su sposobni „učiti”, njihov je način učenja različit od učenja ljudske osobe. To nije iskustvo onih koji dopuštaju da ih život oblikuje i koji s vremenom rastu kroz odluke, pogrješke, oproštenje i vjernost. Riječ je prije o obliku statističke prilagodbe utemeljene na podacima i povratnim informacijama, koji može biti vrlo učinkovit, ali ne podrazumijeva nutarnji rast.

Vrijedno sredstvo koje zahtijeva budnost

100. U svjetlu rečenoga možemo bolje razumjeti zašto UI može biti vrijedno sredstvo i, istodobno, zašto zahtijeva odmjeren i budan pristup. Posljednjih se godina njezina privatna uporaba znatno proširila, što je potaknulo sve veće promišljanje i o prilikama koje pruža i o opasnostima vezanima uz njezino brzo širenje. U osobnoj uporabi tri vida osobito zaslužuju pažljivo razmatranje: lakoća s kojom se dobivaju rezultati, dojam objektivnosti i simulacija ljudske komunikacije. Brzina i jednostavnost s kojima se može pristupiti informacijama, složenim analizama, medijskim sadržajima i praktičnoj pomoći nedvojbeno olakšavaju život. Ipak, one mogu također potaknuti pretjerano oslanjanje i traženje gotovih odgovora te oslabiti osobnu kreativnost i prosudbu. Prividna objektivnost odgovora i prijedloga koje ti sustavi daju može nas navesti da previdimo činjenicu da oni odražavaju kulturne pretpostavke onih koji su ih oblikovali i uvježbali, sa svim njihovim snagama i ograničenjima. Umjetno oponašanje pozitivne ljudske komunikacije — riječi savjeta, empatije, prijateljstva pa čak i ljubavi — može biti privlačno i katkad doista korisno. Međutim, za manje razborite korisnike ono može biti i varljivo, stvarajući iluziju odnosa sa stvarnim osobnim subjektom. Kada se riječi simuliraju, one ne izgrađuju autentične odnose, nego samo njihov privid. Umjetno oponašanje skrbi ili potpore može postati osobito rizično kada uđe u kontekste u kojima nedostaju stvarni odnosi i emocionalne veze. Ovdje opasnost nije toliko u tome da bi osoba mogla povjerovati da komunicira s drugom osobom, nego prije u tome da bi mogla postupno izgubiti samu želju za uspostavljanjem autentičnih ljudskih veza.

101. Proširujući naš pogled na uporabu UI-a u društvu, vidimo da je ona sada ugrađena u procese odlučivanja u mnogim sektorima i na više razina: u komunikaciji, upravljanju i nadzoru. Dobici u učinkovitosti i mogućnost poboljšanja određenih usluga očiti su, no njihovo brzo i nekritično prihvaćanje izlaže nas nizu opasnosti, uključujući sklonost previdjeti utjecaj na okoliš. Sadašnji sustavi UI-a zahtijevaju goleme količine energije i vode, znatno utječu na emisije ugljikova dioksida i snažno opterećuju prirodne resurse. Kako njihova složenost raste, osobito u slučaju velikih jezičnih modela, raste i potreba za računalnom snagom i kapacitetom pohrane, što zahtijeva opsežnu mrežu strojeva, kabela, podatkovnih centara i energetski zahtjevne infrastrukture. Zato je nužno razvijati održivija tehnološka rješenja koja smanjuju utjecaj na okoliš i pomažu zaštititi naš zajednički dom. [124]

Odgovornost, transparentnost i upravljanje UI-em

102. Uporaba UI-a nikada nije isključivo tehničko pitanje: kada ulazi u procese koji utječu na živote ljudi, dotiče prava, mogućnosti, status i slobodu. Važne i osjetljive odluke — koje se tiču zaposlenja, kredita, pristupa javnim uslugama ili čak ugleda neke osobe — riskiraju biti potpuno prepuštene automatiziranim sustavima koji ne poznaju „sućut, milosrđe, oproštenje i prije svega nadu da su ljudi sposobni promijeniti se”, [125] te stoga mogu dati povoda novim oblicima isključenja. Postoje očito štetne uporabe, kao što su manipulacija informacijama ili povrede privatnosti. No postoji i suptilnija opasnost, jer kada se sustavi UI-a predstavljaju kao neutralni i objektivni, oni završavaju tako da odražavaju i učvršćuju stereotipe ili ideološku pristranost svojih tvoraca i razvijatelja.

103. Doista, povjeriti algoritmu u praksi moć da bira tko je vrijedan, a tko nije, a da nitko ne snosi odgovornost za taj sud, znači predati mu zadaću redefiniranja granica ljudskih mogućnosti. U tom se procesu gubi i politička odgovornost, a ne samo empatija prema isključenima, koja se naposljetku može simulirati. Isključenje ranjivih zaogrće se velom neutralnosti i objektivnosti, protiv kojega postaje teško podignuti prigovor. Tako nepravda prolazi nezapaženo, a sućut, milosrđe i oproštenje — shvaćeni ne kao puki prividi, nego kao stvarna politička djelovanja — postupno nestaju iz vidokruga.

104. Iz toga slijedi jednostavna, ali snažna posljedica: UI ne možemo smatrati moralno neutralnom. U stvarnosti, svako tehničko sredstvo utjelovljuje izbore i prioritete kroz ono što mjeri, što zanemaruje i što optimizira te kroz način na koji razvrstava ljude i situacije. Ako je sustav oblikovan ili se rabi na način koji neke živote smatra manje vrijednima ili ih isključuje bez mogućnosti žalbe, tada on nije tek sredstvo „kojim se treba dobro služiti”, jer je već uveo kriterije koji proturječe neotuđivom dostojanstvu ljudske osobe. Zato se etičko razlučivanje ne može ograničiti na pitanje rabimo li neki sustav u dobre ili loše svrhe; ono mora također ispitati kako je taj sustav oblikovan i koja je vizija ljudske osobe i društva ugrađena u podatke i modele koji ga vode. [126]

105. Da bi UI poštovala ljudsko dostojanstvo i doista služila općemu dobru, odgovornost mora biti jasno određena u svakoj fazi: od onih koji te sustave oblikuju i razvijaju do onih koji ih rabe i na njih se oslanjaju pri konkretnim odlukama. U mnogim slučajevima, međutim, unutarnji procesi koji vode do nekoga rezultata ostaju netransparentni, što otežava pripisivanje odgovornosti i ispravljanje pogrješaka. Upravo tu odgovornost treba polagati: mogućnost da se utvrdi tko mora „položiti račun” za odluke, opravdati ih, nadzirati ih te ih, kada je potrebno, osporiti i ispraviti svaku nanesenu štetu. [127]

106. Pozivati na razboritost, strogo vrednovanje pa čak, katkada, i na sporiji tempo u prihvaćanju UI-a ne znači protiviti se napretku; naprotiv, to je čin odgovorne brige za ljudsku obitelj. Ta je potreba tim hitnija s obzirom na čestu neravnotežu između brzine tehnološkoga rasta i sporijega razvoja svijesti, normi, zaštitnih mjera i ustanova sposobnih upravljati njegovim učincima. Nije dovoljno prizivati etiku u apstraktnom smislu; potrebni su čvrsti pravni okviri, neovisan nadzor, upućeni korisnici i politički sustav koji se ne odriče svoje odgovornosti. Inače će promjenom upravljati samo tehnokratsko razmišljanje i ona će biti prikazana kao nužna i neizbježna, namećući naposljetku pravila oblikovana od onih koji kontroliraju podatke, infrastrukturu i računalnu snagu.

107. Ne možemo se zadovoljiti time da samo pozivamo na moraliziranje strojeva — takozvano „usklađivanje” UI-a s ljudskim vrijednostima — a da nemamo hrabrosti inzistirati i na daljnjem uvjetu: mogućnosti otvorene rasprave o uključenim etičkim okvirima i njihova podvrgavanja zajedničkim mjerilima socijalne pravednosti. Inače će oni koji nadziru UI nametnuti vlastitu moralnu viziju, koja će postati nevidljiva infrastruktura tih sustava. Moralnija UI nije dovoljna ako tu moralnost određuje nekolicina. Potrebno je aktivnije političko zauzimanje sposobno usporiti stvari kada sve ubrzava te zaštititi mogućnosti da zajednice još uvijek mogu sudjelovati i postavljati pitanja.

108. Naime, kao i pri svakoj velikoj tehnološkoj promjeni, UI ima sklonost pojačavati moć onih koji već posjeduju gospodarske resurse, stručnost i pristup podacima. U svjetlu općega dobra i opće namjene dobara, to pobuđuje ozbiljnu zabrinutost, jer malene ali vrlo utjecajne skupine mogu oblikovati obrasce informiranja i potrošnje, utjecati na demokratske procese i usmjeravati gospodarsku dinamiku u vlastitu korist, potkopavajući socijalnu pravednost i solidarnost među narodima. Zato je nužno da uporaba UI-a, osobito kada dotiče javna dobra i temeljna prava, bude vođena jasnim kriterijima i djelotvornim nadzorom, utemeljenim na sudjelovanju i supsidijarnosti. Zajednice i posrednička tijela ne smiju biti svedeni na pasivne primatelje odluka donesenih drugdje; moraju moći pridonositi razlučivanju i nadzoru. Nadalje, vlasništvo nad podacima ne može biti prepušteno isključivo privatnim rukama, nego mora biti prikladno uređeno. Podaci su plod doprinosa mnogih i ne smiju se tretirati kao nešto što treba prodati ili povjeriti odabranima. Potrebno je kreativno promišljati kako upravljati podacima kao zajedničkim ili dijeljenim dobrom, u duhu sudjelovanja, kao što je sveti Ivan Pavao II. već naznačio govoreći o zajedničkim dobrima. [128]

109. Načela socijalnoga nauka nude okvir za razumijevanje ove nove stvarnosti. U svijetu u kojemu podaci, računalni resursi i regulatorni utjecaj ostaju u rukama nekolicine, govoriti o općem dobru znači razotkrivati ovaj novi oblik spoznajne, gospodarske i političke asimetrije i imenovati nove monopole UI-a. Govoriti o općoj namjeni dobara znači pronalaziti načine da se osigura opći pristup i tehnologijama i obrazovanju potrebnom za njihovu uporabu. Govoriti o supsidijarnosti traži zaštitu sposobnosti zajednica da donose odluke i ispravke, umjesto da se njihova uloga ograniči na puki nadzor nakon što su mjerila već postavljena drugdje. Govoriti o solidarnosti obvezuje nas da prepoznamo skrivene, često izrabljivane radnike koji održavaju algoritamske sustave. Govoriti o pravednosti zahtijeva propitivanje globalne raspodjele moći koja određuje tko zapravo može uvježbavati te modele, a tko im je samo podvrgnut. Isto tako, to znači priznati da socijalna pravednost nije samo cilj koji treba sačuvati nakon što su tehnologije uvedene, nego uvjet koji mora oblikovati sam njihov nacrt od samoga početka.

110. Na kraju, želio bih upotrijebiti izraz „razoružati”, koji mi je vrlo blizak srcu. Razoružati UI znači osloboditi je mentaliteta „naoružanoga” natjecanja, koje danas nije ograničeno samo na vojni kontekst, nego je također gospodarska i kognitivna pojava. To podrazumijeva utrku za sve moćnijim algoritmima i većim skupovima podataka, vođenu željom da se osigura geopolitička ili komercijalna prevlast. Razoružati znači obezvrijediti pretpostavku da tehnička moć automatski daje pravo na upravljanje. Razoružati ne znači odbaciti tehnologiju, nego spriječiti da ona zagospodari čovječanstvom. To znači osloboditi tehnologiju od monopolističke kontrole i otvoriti je raspravi i dijalogu, čineći je tako čovjeku prijateljskom i vraćajući je mnogostrukosti ljudskih kultura i načina života. Naša zadaća danas nije samo etička ili tehnička. Ona je ekološka u najdubljem smislu, jer se tiče nove dimenzije našega zajedničkog doma. UI je već okoliš u koji smo uronjeni, kao i sila s kojom se moramo suočiti. Zato ju nije dostatno samo regulirati; potrebno ju je razoružati, učiniti gostoljubivom i pristupačnom.

111. Želim uputiti poseban apel onima koji razvijaju umjetnu inteligenciju. U jednom smislu, tehnološka inovacija može predstavljati ljudsko sudjelovanje u božanskom činu stvaranja. Razvijatelji, dakle, nose osobitu etičku i duhovnu odgovornost, jer svaki projektni izbor odražava određenu viziju čovjeka. Kao što tvorac umjetničkoga ili književnoga djela mora uzeti u obzir vrijednosti koje ono prenosi, tako su i razvijatelji pozvani u svoje projekte s dužnom ozbiljnošću ugrađivati vrijednosti: transparentnost, odgovornost prema pogođenim zajednicama i pažljivu brigu da ono što se njeguje bude istinsko dobro.

Ono što se ne smije izgubiti

112. Nakon što smo razmotrili pitanja odgovornosti i upravljanja UI-em, sada se moramo vratiti našem središnjem pitanju: što znači sačuvati svoju čovječnost? Opasnost nadilazi zlouporabu pojedinih tehnologija. Još ozbiljnije, sveprožimajuća tehnokratska paradigma u koju smo uronjeni, a koju pojačavaju digitalna revolucija i UI, prijeti time da normalizira protuljudsku viziju. U toj se viziji punina života poistovjećuje s time da se ima više, da se smanjuje slabost, uklanja nesigurnost i vrši potpuna kontrola. Kada učinkovitost postane krajnjim mjerilom vrijednosti, ljudska su bića u napasti da sebe vide kao projekt koji treba optimizirati, a ne kao osobe pozvane na odnos i zajedništvo.

113. U stvarnosti, uzdizati bilo koju pojedinu dimenziju ljudskoga postojanja do apsoluta uvijek je pogrješka. Doista, nered ne proizlazi samo iz oskudice; čak i nekontrolirani rast može dati povoda osiromašenju. U ekosustavu se ravnoteža narušava kada se jedna vrsta širi na štetu drugih; u ljudskom životu nešto se slično događa kada neka sposobnost prisvoji pravo biti mjerom svega. Tako inteligencija, kada se apsolutizira, zasjenjuje druge bitne dimenzije života, kao što su osjećajnost, volja, zauzetost i odnosi. Slično tome, tehnička moć, ako ostane bez ravnoteže, ne čini nas sposobnijima; čini nas usamljenijima i podložnijima tome da budemo podvrgnuti, isključeni i nadvladani. Ova kritična točka ne proturječi inteligenciji, nego podsjeća da, kada inteligencija postane samodostatna i samoreferencijalna, gubi svoju istinsku svrhu služenja životu i ljudskoj osobi.

114. Kvaliteta neke civilizacije ne mjeri se snagom njezinih sredstava, nego brigom koju je sposobna pružiti, svojom sposobnošću da drugoga prepozna kao lice, a ne samo kao funkciju. Sposobnost uzajamne brige temeljna je dimenzija naše čovječnosti, ona koja se uči i usvaja kroz življeno iskustvo. Čitanje priča djetetu, pružanje društva starijoj osobi i uređivanje doma tako da bude gostoljubiv jednostavne su geste, često ukorijenjene u obiteljskom životu. One nas uče cijeniti brigu na društvenoj razini i osposobljavaju nas da druge prepoznamo kao osobe dostojne pozornosti. Tehnologija također može podupirati tu uzajamnu brigu među ljudima, primjerice pružajući alate koji nam pomažu nešto predvidjeti i organizirati, a da ne potkopavaju ljudsku slobodu i prosudbu. Uostalom, ljudska su bića subjekti odnosa i odgovorna za vlastite odluke.

Pozadinske pripovijesti: transhumanizam i posthumanizam

115. U nastojanju da rasvijetlim kulturne pretpostavke koje prate digitalnu revoluciju koja je u tijeku, sada bih želio usmjeriti našu pozornost na određene misaone struje koje napredak tumače kao nadilaženje ljudskoga stanja i koje se često okupljaju pod nazivima transhumanizam i posthumanizam. Ti pogledi čine ideološku pozadinu prisutnu u nekim središtima tehnološke moći i zauzimaju kolektivnu maštu u pojednostavljenom obliku, osobito u medijima i na društvenim mrežama. Oni teže poticati oduševljenje novim tehnologijama kroz futurističku viziju „poboljšanoga čovjeka” ili „ljudsko-strojnoga hibrida”.

116. Transhumanizam i posthumanizam obuhvaćaju niz struja i osjetljivosti, što ih čini teškima za jednoznačno i nedvosmisleno definiranje. Mogu se usporediti s arhipelagom pojmovnih „otoka”, različitih, a ipak povezanih zajedničkim „morem” pretpostavki, naime središnjom ulogom tehnologije i težnjom da se nadiđu granice ljudskoga stanja. Općenito govoreći, transhumanizam zamišlja poboljšanje ljudskih bića pomoću tehnologija — kao što su biomedicina, tjelesni inženjering, uređaji i algoritmi — s ciljem povećanja sposobnosti i mogućnosti. Posthumanizam, osobito u svojim radikalnijim oblicima, ide dalje: dovodi u pitanje antropocentrizam i zamišlja hibridizaciju ljudskih bića, strojeva i okoliša, pa čak predviđa prag na kojemu čovječanstvo nadilazi samo sebe u novom evolucijskom stadiju. Čak i kada takve ideje ostaju većinom spekulativne, one zadobivaju važnost mijenjajući kolektivnu maštu te tako utječu na društvene, gospodarske i političke izbore. [129]

117. Iz perspektive socijalnoga nauka Crkve, ključno pitanje nije uporaba tehnologije kao takve, nego vizija koja joj leži u pozadini. Ako se s čovjekom postupa kao s nečim što treba usavršiti ili nadići, postaje lakše prihvatiti da su neki životi manje korisni, manje poželjni ili manje vrijedni. U ime napretka mogu se početi opravdavati „nužne žrtve”, stavljajući teret na najranjivije radi navodne optimizacije vrste. U tom pogledu gore spomenuto upozorenje svetoga Pavla VI. zadržava veliku proročku dalekovidnost: doista, znanstveni i tehnološki napretci, kada su odvojeni od moralnoga i društvenoga napretka, naposljetku se okreću protiv čovječanstva. [130] Zato valja jasno razlikovati. Jedno je integrirati tehnologiju u viziju usredotočenu na čovjeka i odnose; sasvim je drugo voditi se pogledom koji obezvrjeđuje ljudska ograničenja i obećava čisto tehnički oblik „spasenja”.

Granica, srce i veličina ljudske osobe

118. Čini se da je naš odnos prema životu danas u krizi. Sve što se pojavljuje kao „granica” — nesposobnost, bolest, starost, patnja, ranjivost — teži biti viđeno prvenstveno kao nedostatak koji valja ispraviti, a ne kao stvarnost kroz koju naša čovječnost sazrijeva i otvara se odnosu. Pa ipak, moramo se sjetiti da čovječnost cvjeta ne usprkos ograničenjima, nego često po njima. Svjetlo vjere nudi pogled na stvarnost koji nam pomaže prepoznati ono što nazivamo „kontingentnošću” stvari ovoga svijeta. Premda je ispravno nastojati ublažiti patnju koja obilježava ljudski život, mudro je također priznati našu temeljnu konačnost, znajući da „religiozno iskustvo, a osobito kršćanska vjera, predlažu da bez pojednostavljivanja živimo tu ambivalentnost između ljudske veličine i ograničenosti, tumačeći je u svjetlu našega izvornog i temeljnog odnosa s Bogom.” [131]

119. Upravo unutar naših ograničenja nalaze mjesto: suosjećanje, kao i iskrena briga za potrebe drugih; velikodušnost koja može izroniti čak i usred tame i neuspjeha; duhovno iskustvo i bogoštovlje. To vidimo u mnogim trenutcima kada naše granice postanu opipljive: kada se suočimo s odbacivanjem, kada trpimo bolest ili gubitak voljene osobe, kada se susretnemo s vlastitom slabošću ili neuspjehom. Tajanstveno, upravo u takvim trenutcima možemo otkriti novu mudrost, opipljivo iskusiti blizinu drugih i susresti Gospodinovu prisutnost.

120. Čak i kada se ograničenja doživljavaju kao nutarnja patnja, ljudska mudrost uči nas ne da je niječemo ili potiskujemo, nego da je integriramo. U potpunosti ukloniti patnju značilo bi, na koncu, ugasiti i ljubav i želju. Oni koji ljube i žude ne mogu izbjeći prolazak kroz kušnju i patnju; a kroz godine u sebi nosimo pouke koje ostavljaju trag poput ožiljaka, uspomene na putovanje oblikovano slobodom i neuspjehom, snovima i razočaranjima. Samo zahvaljujući međuigri tih elemenata u nama se zbivaju čudesa duše, dopuštajući nam da osjetimo bogatstvo svoje čovječnosti. [132] Odrjeći se te pustolovine, istodobno tragične i veličanstvene, u ime navodnoga nadilaženja svih granica, moglo bi značiti mnogo toga, ali više ne bi bilo ljudsko.

121. Moralna iskvarenost naših ograničenja kao stvorenih bića — naime zlo koje očito potresa ljudsko srce — razara društvo i život, ponekad dosežući krajnje oblike nečovještva. Ipak, čak i ti bolni izrazi naših ograničenja ostavljaju prostore otvorene dobru. Čak i kada se osobe obezčovječuju i uzrokuju tragediju, u čovječanstvu nastavlja sjati malo svjetlo, svjetlo koje se, Božjom milošću, može ponovno rasplamsati putovima obraćenja i pomirenja. Kako je s pravom primijetio Viktor Frankl, u trenutcima užasa „upoznali smo čovjeka onakva kakav doista jest. Uostalom, čovjek je ono biće koje je izmislilo plinske komore Auschwitza; ali on je i ono biće koje je u te plinske komore ulazilo uspravno, s Očenašem ili Shema Yisrael na usnama.” [133]

122. Konačnost, kada je istinski prihvaćena, ne umanjuje nas nego nas otvara prepoznavanju lica Boga i drugih. Doista, upravo zato što doživljavamo granice — ranjivost, patnju i neuspjeh — možemo prepoznati nepovredivo dostojanstvo svake osobe, i svoje i tuđe. U tom istom iskustvu ostajemo sposobni naslutiti bratstvo veće od nas samih i doživjeti nepravdu kao sablazan. Autentična kultura i umjetnost čuvaju tu iskru, opirući se normalizaciji zla. Zbog toga su neka djela poprimila gotovo proročko značenje: Beethovenova Deveta simfonija može se promatrati kao želja za jedinstvom; Guernica kao osuda obezčovječenja; Schindlerova lista kao poziv da prošlost ne prepustimo zaboravu.

123. Povijest se ne pokazuje samo kao zapis ljudskoga nasilja, nego i kao svjedočanstvo da je čovječanstvo sposobno stvarati ustanove koje štite naš zajednički život. Tijekom posljednja dva stoljeća to se može vidjeti u nekoliko znamenitih postignuća: osnutku Međunarodnoga odbora Crvenoga križa (1863.), čija operativna neutralnost osigurava suosjećajnu skrb za sve; dugome procesu koji je doveo do ukidanja ropstva, što je predstavljalo ne samo pravni pomak nego i preobrazbu savjesti; osnutku Ujedinjenih naroda (1945.) i Opće deklaracije o ljudskim pravima (1948.), koji su artikulirali zajednički jezik za potvrđivanje, barem kao zajedničkoga ideala, univerzalnosti ljudskoga dostojanstva; te Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951., koja priznaje dužnost zaštite onih koji bježe od progona i opasnosti. U svakom od tih slučajeva želja za dobrom zadobila je konkretan oblik u javnim kontekstima — zakonima, ustanovama i praksama — sposobnim ograničiti zlouporabu moći i obraniti ranjive.  Ipak, nijedan od tih razvitaka nije nastao bez suočavanja s otporom, uskim interesima ili kulturnom tromošću. Moralni napredak gotovo uvijek se odvija kroz dug i zahtjevan put, često obilježen zastojima. Dovoljno je pomisliti na zakočene mirovne procese ili na sporu provedbu obveza prema okolišu. Sama krhkost tih postignuća naglašava koliko je dragocjena odgovornost onih koji ih započinju i održavaju.

124. Određeni događaji jasno pokazuju da se povijest može promijeniti i kada pojedinci doista ozbiljno uzmu dostojanstvo svakoga čovjeka: pokret za građanska prava u Sjedinjenim Američkim Državama, usko povezan sa svjedočanstvom Martina Luthera Kinga mlađega, ili kraj apartheida u Južnoj Africi nakon oslobađanja Nelsona Mandele i njegove odluke da budućnost ne prepusti mržnji. U različitim su se kontekstima istaknule i mnoge hrabre i velikodušne žene, među njima sveta Laura Montoya, sveta Terezija iz Calcutte, Dorothy Day, Marie Skłodowska-Curie, Maria Montessori, Elisabeth Elliot, Wangari Maathai, Benazir Bhutto i bezbrojne druge sa svih kontinenata, čija je zauzetost pridonijela tomu da povijest postane humanija.

125. Uz ove javne znakove postoji i jedna skrivenija, ali presudna povijest. Vidimo je u redovničkim zajednicama koje biraju služiti na siromašnim i opasnim mjestima.  Vidimo je i u mučenicima bratstva i pravde, kao što su sveti Maksimilijan Marija Kolbe, sveti Oscar Romero i blaženi Enrique Angelelli; te u onim svjedocima koji su utjelovili nadu Evanđelja kao i ljudsko dostojanstvo usred teških, često nečovječnih uvjeta, kao što je časni Franjo Ksaverski Nguyễn Văn Thuận. Povrh svega, vidljiva je u „mučenicima svakodnevnoga života” koji bez pompe skrbe, odgajaju, prate i tješe, kao što su roditelji, medicinske sestre, liječnici, volonteri i oni koji ostaju uz stariju osobu ili izopćenika. Njihovo svjedočanstvo pokazuje da dobrota ne napreduje automatski, nego zahtijeva ustrajnost, pamćenje i nutarnje obraćenje potrebno da se počne iznova, pa i nakon poraza.

126. Upravo to isprepletanje pravednih ustanova, vjerodostojnih svjedoka i svakodnevne vjernosti održava nadu i daje jasan smjer tehnološkom napretku ne dopuštajući da srce nazaduje. Zbog toga čovječanstvo — u svoj svojoj veličini i ranjenosti — nikada ne smije biti zamijenjeno ni nadmašeno. Možemo prihvatiti tehnološki napredak koji ublažava patnju i otvara nove mogućnosti, pod uvjetom da ne napustimo samu bit svoje čovječnosti, naime sposobnost za odnos i ljubav. To vodi do odlučujućega pitanja: ako postoji autentično „više od ljudskoga”, gdje ga je moguće naći?  Kršćanska vjera odgovara na to pitanje upućujući na ispunjenje koje ne proizlazi iz tehnološkoga pobožanstvenjenja, nego iz Božje milosti primljene u Kristu.

Autentično „više od ljudskoga”: milost i kršćanski humanizam

127. Izraz „više od ljudskoga” nije isključivo područje tehnološkoga obećanja. Stoljećima je kršćanska predaja tvrdila da ljudska bića nisu zatvorena unutar granica vlastite naravi; naprotiv, pozvana su na samonadilaženje, ne bijegom od stvarnosti ili prezirom prema vlastitim ograničenjima, nego njihovim ispunjenjem u ljubavi. Vjera prepoznaje otvorenost prema „onostranom”, koja ima svoje ishodište kao dar od Boga. Ta je preobrazba djelo Duha Svetoga. Kako je učio sveti Toma Akvinski, taj proces uzdignuća i preobrazbe „nadilazi svaku sposobnost stvorene naravi”, [134] jer beskrajna nerazmjernost dijeli našu konačnu narav od Božjega života. [135] Ipak, ostaje moguće ući u srce toga neiscrpnoga života, čak i dok putujemo kroz ograničenja ovoga svijeta. Onaj koji omogućuje taj prijelaz može biti samo Vječni koji daje samoga sebe. Doista, sam Bog nadvladava tu „beskonačnu” nerazmjernost. [136] U njemu se događa ponovno stvaranje ljudske osobe. „Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta” ( 2 Kor 5,17).

128. Kada prihvaćamo mogućnost da nadiđemo same sebe po Božjoj milosti, ne niječemo svoju narav niti postajemo manje ljudski. Naprotiv, kako je papa Franjo objasnio, „postajemo potpuno ljudski kada postajemo više od ljudskoga, kada dopuštamo Bogu da nas izvede izvan nas samih kako bismo dosegli punu istinu svoga bića”. [137] U tome leži radikalni odmak od prometejevskih snova: ono što spašava čovječanstvo nije pojačana samodostatnost, nego odnos koji oslobađa, zajedništvo koje preobražava. U tom svjetlu, tehnologija koja samo razvrstava i optimizira ono što već postoji može, premda nenamjerno, postati zaprekom promjeni i rastu. Za algoritam je pogrješka manjkavost koju treba ispraviti; za osobu, naprotiv, pogrješka može biti poticaj za duboku promjenu. Budućnost neke osobe nije izračunljiva, nego ovisi o njezinoj slobodi — uzdignutoj neiscrpnom Božjom milošću — i o odnosima koji se njeguju.

Dva grada i dvije ljubavi

129. Kršćanski humanizam ne odbacuje znanost ni tehnologiju, nego ih prihvaća sa zahvalnošću i realizmom te ih utemeljuje u višem pozivu. Stvaralačka inteligencija čovječanstva dar je koji može ublažiti patnju i otvoriti nove mogućnosti, ali mora ostati usmjerena prema općemu dobru, pravednosti, brizi za ranjive i stvorenje. U tom smislu, istinska alternativa nije između oduševljenja i straha, nego između dvaju putova razvoja: napretka koji služi pojedincima i narodima ili napretka koji ih podvrgava mentalitetu moći. U konačnici, ključno pitanje ostaje ono koje je postavio sveti Ivan Pavao II.: čini li UI „ljudski život na zemlji ‘ljudskijim’ u svakom vidu toga života? Čini li ga dostojnijim čovjeka?” [138] Ako je odgovor potvrdan, tada je možemo prepoznati kao priliku koju valja odgovorno prihvatiti, na putu strpljive i zajedničke obnove, slično obnovi Jeruzalema kako je pripovijeda Knjiga Nehemijina. Ako pak moć raste dok srce vene, a ljudske se veze kidaju, tada se suočavamo s novim oblikom Babilona — građevinom koja je veličanstvena, ali u svojoj biti obezčovječujuća.

130. Propitivati taj alternativni put napretka te način na koji ga tumačimo i živimo, u konačnici znači ispitivati vlastita srca. Način na koji razumijemo i oblikujemo odnose, rad i ustanove u praksi otkriva naše temeljne vrednote. Na kraju, sve proizlazi iz onoga što nam je najdraže. To je ljubav koja nas vodi prema onomu što doista cijenimo, i kao pojedinci i kao društvo, te usmjerava naše živote i djelovanje. Sveti Augustin opisao je ljudsku povijest kao borbu između dviju ljubavi, koje rađaju dva načina nastanjivanja svijeta i zajedničkoga života — ili, takoreći, dva „grada”: s jedne strane, ljubav prema Bogu i bližnjemu; s druge, isključiva ljubav prema sebi. „Dvije su ljubavi sagradile dva grada: zemaljski grad, ljubav prema sebi sve do prezira prema Bogu; nebeski grad, ljubav prema Bogu sve do prezira prema sebi.” [139] Kao i kroz čitavu povijest, te se dvije ljubavi i danas nastavljaju boriti za prevlast u našim srcima. Doba UI-a nije iznimka: gradnja Babilona ili obnova Jeruzalema započinje u svakome od nas.

ČETVRTO POGLAVLJE

ZAŠTITA ČOVJEČANSTVA U VREMENU PREOBRAZBE.

ISTINA, RAD, SLOBODA

131. Nakon što smo ocrtali kontekst u kojem se nalazi izazov tehnološke preobrazbe, osobito onih povezanih s umjetnom inteligencijom te transhumanističkim i posthumanističkim strujanjima, ne možemo ostati samo na razini opće analize. Kad se mijenjaju jezici i sredstva, mijenjaju se i svakodnevna djelovanja te društveni odnosi. Zato se moramo usredotočiti na neka područja u kojima te preobrazbe imaju osobito konkretne, a katkad i tragične posljedice. U svjetlu načela socijalnog nauka Crkve, digitalna preobrazba poziva nas da ponovno otkrijemo istinu kao opće dobro, zaštitimo dostojanstvo rada i sačuvamo slobodu od svih oblika ovisnosti i komercijalizacije.

Istina kao opće dobro

Istina i demokracija

132. Uporaba digitalnih platformi i sustava umjetne inteligencije pokreće duboke promjene u javnoj i političkoj komunikaciji. Sredstva koja bi mogla poticati dijalog i sudjelovanje često se rabe za oblikovanje iskrivljenih narativa i zamagljivanje granica između istine i laži, miješajući činjenice s mišljenjima. Dezinformacije nisu započele s umjetnom inteligencijom, no danas u njoj nalaze snažno pojačalo. Sposobnost manipuliranja sadržajem, slikama i videozapisima izlaže ljude pristranim ili zavaravajućim perspektivama. Taj problem ima i kulturnu i moralnu dimenziju, jer kvaliteta javne komunikacije izravno ovisi o društvenom povjerenju i istodobno ga oblikuje. U isto vrijeme, istinita informacija ne proizlazi iz centralizirane ili automatizirane kontrole. U javnom govoru istina činjenica ima racionalnu dimenziju, jer zahtijeva provjeru, uspoređivanje izvora i odgovornu argumentaciju. Štoviše, ona je duboko relacijska, izgrađena kroz veze povjerenja i zajedničke prakse, kao i poštenu razmjenu s drugima i sa svijetom. Samo zajedničko traženje istinitosti činjenica, shvaćene kao opće dobro, može pružiti čvrst temelj pravednoj komunikaciji.

133. Oni koji raspolažu snažnim tehnološkim i gospodarskim resursima, zajedno sa znatnim ljudskim kapitalom za djelovanje, posjeduju velike sposobnosti utjecaja na kulturne promjene. U konačnici, oni mogu utjecati na velik broj ljudi glede istine o čovjeku, svijetu, smislu postojanja, obitelji pa čak i o Bogu. To je čista moć odvojena od istine, koja suptilno ili otvoreno nameće ono što želi da drugi prihvate kao istinito. U njezinu je korijenu dublja i često neprepoznata “bolest”: činjenica da je “moderni čovjek pogrešno uvjeren da je on jedini tvorac sebe, svoga života i društva. To je umišljenost koja proizlazi iz sebične zatvorenosti u samoga sebe.” [140] Posljedično, ljudi vjeruju da mogu konstruirati stvarnost i da ono što najviše odgovara njihovim zahtjevima odgovara onomu što je istinito. Sveti Ivan Pavao II. promišljao je o posljedicama te “krize istine”, idući tako daleko da ustvrdi kako se “jednom kad se izgubi ideja univerzalne istine o dobru, spoznatljive ljudskim razumom, neizbježno mijenja i pojam savjesti.” [141] U takvu kontekstu više se ne priznaju općevažeće istine, koje nam prethode i koje savjest mora prihvatiti. To je papu Franju navelo da realistično upita: “Što je zakon bez uvjerenja, rođenoga iz drevnog promišljanja i velike mudrosti, da je svako ljudsko biće sveto i nepovrjedivo?” Na što je zaključio: “Ako društvo želi imati budućnost, mora poštovati istinu našega ljudskog dostojanstva i podložiti se toj istini. Ubojstvo nije pogrešno samo zato što je društveno neprihvatljivo i zakonom kažnjivo, nego zbog dubljega uvjerenja. To je istina o kojoj se ne može pregovarati, do koje se dolazi uporabom razuma i koja se prihvaća u savjesti. Društvo je plemenito i pristojno ponajprije po tome što podupire traženje istine i prianja uz najtemeljnije istine.” [142]

134. Traženje istine bitan je element demokracije, koja je sama po sebi sredstvo doprinošenja općemu dobru. Kad pitanja o tome što je istinito izgube svoju privlačnost i zavlada pragmatizam zadovoljan onim što se čini korisnim ili učinkovitim, tada demokratski život slabi. Uostalom, demokracija se ne sastoji samo od pravila i postupaka, nego prije svega od čvrste usklađenosti s činjenicama i istinske zauzetosti za dobro pojedinaca i društva u cjelini.  Ravnodušnost prema istini polako, ali sigurno, vodi silasku u totalitarizam. Kako je napisala filozofkinja Hannah Arendt, idealni podanici takvih režima nisu toliko oni koji su ideološki uvjereni, nego radije “ljudi za koje više ne postoji razlika između činjenice i fikcije (to jest stvarnosti iskustva) te razlika između istinitoga i lažnoga (to jest mjerila mišljenja)”. [143]

Komunikacija i kolektivna imaginacija

135. Imajući to u vidu, važno je podsjetiti da komunikacija “nije samo prenošenje informacija, nego je i stvaranje kulture”. [144] Sadržaj koji kruži digitalnim okruženjima oblikuje način na koji ljudi percipiraju svijet te u kolektivnu svijest unosi slike i narative koji usmjeravaju naše želje i utječu na naše svakodnevne izbore. To “nije paralelan ili isključivo virtualan svijet”, [145] budući da ono što nastaje na internetu sada postaje dio života ljudi, osobito najmlađih.

136. Zbog toga oni koji nadziru digitalne platforme i sredstva komunikacije imaju znatnu sposobnost utjecaja na kolektivnu imaginaciju i predstavljanja određene vizije stvarnosti kao poželjne. Takva moć mora se trajno voditi težnjom za istinom i poštovanjem ljudskoga dostojanstva, kako kultura koja se promiče na internetu ne bi postala sredstvo pretjerane rastresenosti, homogenizacije ili dominacije, nego prostor u kojem mogu sazrijevati unutarnja sloboda i kritičko mišljenje.

Prema ekologiji komunikacije

137. Naš prvi zadatak nije ni demonizirati ni idolizirati tehnološka sredstva, nego se njima služiti na temelju jednoga temeljnog načela, naime da je istina opće dobro, a ne vlasništvo onih koji imaju moć ili utjecaj. Zato moramo promicati ekologiju komunikacije. Na razini javnih politika to podrazumijeva uspostavu normi kako bi odlučivanje koje stoji iza odabira sadržaja i njegova razvoja postalo transparentnije te kako bi se štitili osobni podaci. S obzirom na društvene i kulturne aspekte, to zahtijeva jačanje posredničkih organizacija, ozbiljnoga novinarstva i foruma za raspravu, u kojima razložna argumentacija i provjera imaju veću težinu od neposredne reakcije. Za obitelji i škole postoji sve veća potreba za novom odgojnom sviješću i za formacijom glede prikladne i kritičke uporabe digitalnih alata, umjetne inteligencije i internetskih trgovačkih i financijskih platformi. Na sveučilištima se glavni izazov sastoji u integraciji znanja, njegovanju kako sposobnosti povezivanja i sintetiziranja znanja radi shvaćanja složenosti, tako i vještina potrebnih za provjeru činjenica.

138. I kršćanske su zajednice pozvane zauzeti se za transparentnost u komunikaciji i pošteno traženje činjenica. Nažalost, nije uvijek bilo tako. Sa sramom smo svjedočili otkrivanju bolnih istina koje se tiču čak i članova Crkve i crkvenih stvarnosti. Osobito su neki novinari, vođeni strašću za istinom, odigrali ključnu ulogu u razotkrivanju nepravdi i zloporaba. Njima želim ponoviti riječi koje je papa Franjo uputio novinarima: “Zahvaljujem vam i za ono što nam govorite o onome što u Crkvi ne valja, što nam pomažete da to ne pometemo pod tepih, i za glas koji ste dali žrtvama zlostavljanja.” [146] Ipak, budnost i transparentnost ostaju ponajprije teška odgovornost same Crkve te ne smijemo čekati da nas drugi prisile suočiti se s neugodnim istinama o nama samima.

Odgojni savez za digitalno doba

139. U vremenu u kojem se istina često iskrivljuje kako bi služila posebnim interesima i komunikacijskim strategijama, područje odgoja i obrazovanja poprima presudnu važnost. No brze tehnološke preobrazbe otkrivaju koliko smo nepripremljeni na odgojnoj razini. Sveprisutnost digitalnih medija potiče kulturu neposrednosti i hiperstimulacije, koja rađa umor, dosadu i apatiju prema naporu potrebnom za traženje istine.

140. Nasuprot tomu, odgoj je dugo putovanje koje zahtijeva strpljivost i stoga treba vrijeme za razvoj i za susret sa stvarnošću onkraj privida. To je temeljno pitanje jer svaka tehnologija oblikuje one koji se njome služe. Odgajati ljude za uporabu umjetne inteligencije stoga uključuje poučavati ih da odluče kada i za koju svrhu je ne bi trebalo rabiti. Brzina i lakoća s kojom se mogu dobiti odgovori ili sažeci prijete ugasiti želju za postavljanjem pitanja, a to je proces koji donosi plod tek s vremenom. Kako je napisao Platon, najdublje i najvažnije stvari uče se tek nakon mnogo vremena i napora, u razgovoru s drugima, “udaranjem” ideja i iskustava jednih o druge poput kremena, dok se u nama ne zapali iskra razumijevanja. [147] Moramo, dakle, naučiti kako biti umjereni u uporabi umjetne inteligencije i kako zaštititi svoje mlade od obećanja savršenoga stroja, od one suptilne kušnje koja ljudsko mišljenje čini naizgled suvišnim upravo onda kada je najpotrebnije.

141. Posljednjih godina psihološka i psihijatrijska literatura sa sve većom upornošću dokumentira kako rana i nenadzirana izloženost digitalnim uređajima i društvenim mrežama može negativno utjecati na san, raspon pažnje, kontrolu emocija i odnose, osobito tijekom najranjivijih životnih razdoblja, katkad s tragičnim posljedicama. Tome dodatno pridonosi lak pristup nasilnim ili ponižavajućim sadržajima koji vrijeđaju osjetljivost, pornografskom i hiperseksualiziranom materijalu, porukama koje trivijaliziraju tijelo i osjećaje te ponudama koje normaliziraju rizično ponašanje. Internetske pojave poput mamljenja djece, ucjene i spolnoga iskorištavanja maloljetnika nisu rijetke, a podmuklijima ih čine lažni profili, algoritmi koji olakšavaju opasan kontakt i alati umjetne inteligencije sposobni manipulirati slikama i videozapisima. Posjedovanje osobnoga mobilnog uređaja u preranoj dobi i njegovo korištenje bez nadzora odraslih može pojačati ranjivosti mladih, pogodovati ovisnosti i izložiti ih izolaciji, zlostavljanju i kibernetičkom nasilju, kao i pritiscima da dijele intimne slike ili osjetljive informacije.

142. Roditeljima je teško sami odoljeti utjecaju poslovnih modela koji unovčuju pažnju i vrijeme. Zato je bitno oblikovati savez među kreatorima politika, odgojno-obrazovnim ustanovama i obiteljima koji je sposoban odrasle konkretno poduprijeti u toj zadaći. Potrebne su dalekovidne javne politike kako bi se suprotstavilo neposrednim interesima platformi, koncentriranima u malobrojnim rukama, kada su oni u sukobu s dobrobiti maloljetnika. U tom pogledu prikladne su intervencije zakonodavaca radi postavljanja dobnih granica, pozivanja pružatelja usluga na odgovornost umjesto prebacivanja cijeloga tereta nadzora na obitelji te pružanja posebne zaštite od svih oblika internetskoga spolnog iskorištavanja i nasilja. Tako djeca i adolescenti, koji su povjereni našoj skrbi, mogu doista biti zaštićeni kao dragocjeno blago. [148] Istodobno je potrebno poučavati djecu, adolescente i mlade kako prepoznati manipulaciju, braniti svoje dostojanstvo i poštovati dostojanstvo drugih u digitalnim okruženjima. [149]

Središnja uloga škole

143. Škola je mjesto gdje nove generacije mogu učiti tražiti i ljubiti istinu, promišljati o smislu života i prepoznavati dostojanstvo svake osobe. Zbog toga mnogi roditelji, koji žele da njihova djeca rastu u sposobnosti uspostavljanja odnosa, razvijaju vještine kritičkoga mišljenja i usvajaju čvrste vrijednosti, polažu velika očekivanja u škole kao vrijedne saveznike u odgoju svoje djece. Ipak, roditelji imaju prvenstveno i neotuđivo pravo izabrati vrstu odgoja i obrazovanja za svoju djecu, na način koji je u skladu s njihovim moralnim, kulturnim i vjerskim uvjerenjima. Danas se svijet odgoja i obrazovanja suočava s nizom hitnih izazova.

144. Prvi je izazov društveno-politički. Kako unutar pojedinih država tako i među različitim područjima svijeta i dalje postoje znatne nejednakosti u pristupu osnovnom obrazovanju i višim studijima. U mnogim državama vlade još nisu uložile potrebna sredstva kako bi svima zajamčile kvalitetno obrazovanje, bilo primjerenim podupiranjem javnoga školskog sustava bilo pomaganjem privatnim ustanovama koje pružaju tu bitnu uslugu. Kada je znatan dio obrazovanja, na različitim razinama, povjeren privatnim ustanovama, pristup školovanju može postati pretjerano ovisan o financijskim mogućnostima obitelji, osobito u nedostatku odgovarajuće javne potpore. Suočeni s tim rizikom, ipak je važno priznati i poticati doprinos mnogih privatnih katoličkih odgojno-obrazovnih ustanova koje osiguravaju uključiv pristup djeci i mladima svake pozadine, čak i onda kada gospodarske prilike obitelji to inače ne bi dopuštale.

145. Drugi veliki izazov jest pedagoški. Mnogi obrazovni sustavi bore se da održe korak s promjenama i podupru cjelovit razvoj učenika. Napredak informacijskih tehnologija i umjetne inteligencije ubrzano zastarijeva nastavne planove osmišljene za drukčije doba. U međuvremenu, organizaciju škola, fizičke prostore, metode vrednovanja i samu ulogu nastavnika treba iznova promisliti kako bi se promicalo doista cjelovito obrazovanje koje zahvaća svaku dimenziju osobe. Potrebno je podupirati trajnu formaciju nastavnika tijekom čitava njihova profesionalnog života, kako bi se mogli pozitivno nositi s novim tehnologijama, pomažući učenicima da se njima služe odgovorno, kritički i kreativno, umjesto da pasivno podliježu njihovu utjecaju.

146. Treći veliki izazov jest intelektualan i tiče se znanja. Bez pozorne brige moglo bi nastati obrazovni sustav lišen ljubavi prema istini, u kojem neprestani tok informacija zamjenjuje nužno vježbanje istraživanja, promišljanja i razlučivanja. Kako se znanje sve više rascjepkava, postaje teško obuhvatiti stvarnost kao cjelinu, postavljati duboka pitanja o smislu ili razvijati autentično, kritičko i kreativno mišljenje. Mnogi odgojitelji već primjećuju znakove dehumanizacije, pri čemu ljudi možda “znaju mnogo stvari”, ali teško pronalaze usmjerenje u svome životu, dijelom zbog nesposobnosti da informacije povežu s dubljim znanjem ili očuvaju osjećaj svrhe. Potreban je doista zdrav stav, koji zahtijeva ritmove što uključuju šutnju, produbljeno proučavanje, čitanje i razboritu analizu, jer bez tih elemenata unutarnja sloboda može biti ugrožena.

147. Socijalni nauk Crkve poziva obitelji, škole, kršćanske zajednice i javne ustanove da oblikuju obnovljeni odgojni savez. On poprima konkretan oblik kada se temeljna načela prevedu u odgojne ciljeve, uključujući poučavanje učenika smislu za umjerenost i granice; priznanju prava drugih i budućih naraštaja da uživaju dobra koja su nam ili podarena ili stavljena na raspolaganje ljudskom domišljatošću; slobodi i odgovornosti; te osjećaju za transcendenciju i opće dobro. Škole nisu pozvane slijediti ritam digitalnoga svijeta, nego ponuditi ono što digitalna sfera sama po sebi ne može dati, naime zajedničko vrijeme za učenje i razvijanje odnosa vrijednih povjerenja.

Dostojanstvo rada u vremenu digitalne tranzicije

Vrijednost rada

148. Od pojave svojega socijalnog nauka, počevši od Rerum Novarum, Crkva naglašava zaštitu radnika i potrebu borbe protiv svih oblika izrabljivanja. Iznad svega, međutim, Učiteljstvo je u radu prepoznalo “bitni ključ” [150] za razumijevanje cjelokupnoga društvenog pitanja, jer upravo kroz svoj rad pojedinci razvijaju mnoge dimenzije vlastitoga postojanja. Imajući to na umu, možemo razumjeti veliku intuiciju svetoga Benedikta iz Nursije, koji je sjedinio molitvu i rad, pokazujući svakodnevnu djelatnost kao dio ljudskoga odgovora na Božji poziv. Stvoreni na sliku Stvoritelja, naš rad na neki način nastavlja njegov, jer njime pridonosimo napretku društva i općemu dobru, dobro koristimo sposobnosti koje smo primili, poboljšavamo i uljepšavamo svijet, uzdržavamo svoje obitelji, stupamo u suradničke odnose i, slušajući i razgovarajući, učimo zajedno graditi nešto što nitko ne bi mogao postići sam.

149. Iz tih razloga rad nije tek sredstvo; on izražava i uzdiže dostojanstvo našega života. On je zahtjev ljudskoga stanja, redovit put prema zrelosti, razvoju i osobnom ispunjenju. U tom pogledu financijska pomoć siromasima može katkad biti nužna u hitnim situacijama, ali ne može postati jedini odgovor, jer je cilj omogućiti svakoj osobi da živi dostojanstveno vlastitim radom. [151]

150. Danas konvergencija automatizacije, robotike i umjetne inteligencije ubrzano preobražava samu strukturu rada. Kaže se da će to svima donijeti velika poboljšanja. U stvarnosti, međutim, “novi načini” rada nisu nužno bolji, jer “dok umjetna inteligencija obećava povećanje produktivnosti preuzimanjem rutinskih zadaća, ona često prisiljava radnike da se prilagode brzini i zahtjevima strojeva, umjesto da strojevi budu osmišljeni kako bi podupirali one koji rade. Kao posljedica toga, suprotno oglašavanim koristima umjetne inteligencije, sadašnji pristupi tehnologiji mogu paradoksalno umanjiti stručnost radnika, podvrgnuti ih automatiziranom nadzoru i svesti ih na krute i ponavljajuće zadaće. Potreba da se održi korak s tempom tehnologije može nagristi radnikov osjećaj osobnog djelovanja i ugušiti inovativne sposobnosti koje se od njega očekuju u radu.” [152] Upravo kako bi se izbjeglo to skretanje, potrebno je oblikovati sustave usmjerene na ljudsku osobu, a ne samo na učinak.

Problem nezaposlenosti

151. Sveti Ivan Pavao II. prepoznao je da je nezaposlenost teško zlo. Doista, kada poprimi masovne razmjere, postaje prava društvena katastrofa koja na poseban način zahtijeva da država preuzme odgovornost. [153] Danas, usred “četvrte industrijske revolucije”, ta je zabrinutost još izraženija, jer se inovacija često traži samo radi smanjenja troškova i povećanja dobiti. [154] U nekim kontekstima postoji opravdan strah od znatna i brza smanjivanja raspoloživih radnih mjesta, što bi izazvalo lančanu reakciju s dubokim utjecajem na obitelji, mlade i lokalna gospodarstva. U mnogim se sektorima to već može vidjeti u novim oblicima nesigurnosti zaposlenja i nejednakosti, obilježenima pretjeranim naknadama za visoko specijaliziranu manjinu uz istodobno opadanje plaća za velik dio radne snage.

152. Svakako je poželjno da tehnologija oslobodi čovjeka napornih, ponavljajućih ili opasnih zadaća i pruži inteligentnu potporu ljudskoj djelatnosti. Ipak, zaštita mogućnosti zaposlenja i nezamjenjiva uloga pojedinca moraju ostati opće pravilo. Težnja za većom dobiti ne može opravdati izbore koji sustavno žrtvuju radna mjesta, jer je ljudska osoba cilj, a ne sredstvo, a gospodarski poredak mora ostati podređen ljudskom dostojanstvu i općemu dobru.

153. Istodobno moramo priznati da svaka stvarna tranzicija uključuje diskontinuitete, jer je neujednačena, fragmentirana i katkad konfliktna. Posljedično, ne postoji jedan jedini model promjene ni univerzalno rješenje, jer postoje mjesta i situacije koje zahtijevaju različite odgovore. S obzirom na nejednakost koja obilježava naš svijet, širenje umjetne inteligencije i računalnih sustava proizvodi različite učinke na različitim mjestima. Bogata društva automatiziraju se brzo i kaotično, smanjujući potrebu za radnom snagom i stvarajući prostor za nezaposlenost i institucionalna trvenja. Prostrana područja svijeta, nasuprot tomu, ostaju zarobljena u hibridnim gospodarstvima, gdje slabo plaćen ljudski rad i parcijalne tehnologije supostoje ne ostvarujući istinsku preobrazbu. Ta područja postaju mjesta nesigurna rada te žarišta nestabilnosti i prisilnih migracija. Stoga se rješenja moraju tražiti na nacionalnoj i lokalnoj razini uključivanjem posredničkih zajednica. Potrebni su nam prilagodljivi alati, uključujući dobro strukturirane modele, lokalne inicijative, postupnu preraspodjelu i nova prava pristupa bitnim dobrima. Ne težeći apstraktnoj harmoniji, moramo u ovom vremenu preobrazbe izgraditi konkretne oblike ljudskoga suživota.

154. Rad ostaje temeljna dimenzija ljudskoga iskustva, jer nije samo sredstvo uzdržavanja nego i kontekst izražavanja, odnosa i doprinosa zajednici. Zato problemi povezani s radom nadilaze prihod potreban za opstanak obitelji. Društvo koje jamči zaposlenje samo malom dijelu stanovništva, unatoč visokoj razini tehničkoga razvoja, riskira da mnoge izloži prisilnoj neaktivnosti, pomanjkanju odgovornosti te odsutnosti svakodnevnih zadaća i poticaja, što rezultira ljudskim i kulturnim osiromašenjem. Time nastaje paradoks materijalnoga napretka i antropološke regresije koji podriva temelje pravednoga i stabilnoga društvenog mira. Zbog toga socijalni nauk Crkve inzistira na tome da pristup radu za sve mora biti visoki prioritet javnih politika i gospodarskih procesa, služeći kao kriterij za vrednovanje ljudske kvalitete svakoga razvojnog modela. [155] Štoviše, u onim dijelovima svijeta gdje rad teži nestajanju ili se radikalno mijenja zbog tehnoloških i organizacijskih procesa izvan demokratskoga nadzora, moramo iznova promisliti narav rada i njegovu povezanost s građanstvom, osiguravajući da nezaposlenost ne ugrozi društveno sudjelovanje.

155. U svjetlu toga uvjerenja možemo bolje cijeniti povijest socijalnog nauka Crkve nakon Rerum Novarum. Inicijative koje su proizašle iz te tradicije, uključujući udruge, sindikate, zadruge i ustanove socijalne skrbi, presudno su pridonijele poboljšanju radnog zakonodavstva, zaštiti najranjivijih i promicanju humanijih uvjeta. [156] Danas, međutim, ti instrumenti sami po sebi više nisu dostatni pred preobrazbama koje pokreću umjetna inteligencija, nova organizacija tržišta i konkurentnost koja se rijetko obazire na društvenu održivost. Potrebni su novi zajednički napori političkih vođa, radničkih organizacija, poslovnoga svijeta i znanstvene zajednice kako bi se brzo razvile odgovarajuće zajedničke uredbe i zaštite, uključujući i na međunarodnoj razini. [157] Sindikati, koje je Crkva dosljedno podupirala, pozvani su biti otvoreni novim vrstama zaposlenja i odgovarajućim potrebama radnika, kako bi ih predstavljali i branili. U tom kontekstu, bez smionih odluka, nadvija se opasnost još većega siromaštva i nejednakosti, što bi mnoge pojedince ostavilo marginaliziranima, napuštenima i okruženima strojevima i automatiziranim sustavima koji su ih zamijenili.

156. U ovom vremenu tranzicije nije dovoljno reagirati tek kada radna mjesta nestanu; moramo unaprijed pratiti preobrazbu. Jedan održiv put jest prije svega uspostaviti društvene kriterije za inovaciju. Ovdje svako uvođenje automatizacije i umjetne inteligencije treba biti popraćeno provjerljivim mjerama za zaštitu zaposlenja, prekvalifikacije i sudjelovanja radnika. Na taj će način tehnologija biti usmjerena na oslobađanje ljudskoga vremena i sposobnosti, a ne na proizvodnju isključenosti. Drugo, potrebne su nam proaktivne politike koje svima čine dostupnima trajnu izobrazbu i profesionalne prijelaze, osiguravajući da trošak prilagodbe ne padne isključivo na pojedince. Naposljetku, potrebno je i zauzimanje poduzeća da kvalitetu i dostojanstvo rada uključe među svoja mjerila uspješnosti. Kada su ti uvjeti prisutni, inovacija može poslužiti kao saveznik sigurnijega, kreativnijega i dostojanstvenijega rada; bez njih inovacija teži postati ubrzivač nepravde.

Gospodarstvo koje cijeni dostojanstvo

157. Tržište rada jedno je od područja u kojima se najjasnije očituju rizici povezani s novim tehnologijama. Stoga je potrebno podsjetiti da gospodarska sloboda nije apsolutna; ona se uvijek mora mjeriti prema općemu dobru i dostojanstvu svake osobe. Poduzetnička inicijativa doista može biti istinski poziv, koji stvara bogatstvo i poboljšava živote, a ne varijabla ovisna samo o dobiti. To je moguće kada prepoznaje da je stvaranje dostojanstvenih i vrijednih radnih mjesta bitan dio njezina pravog služenja društvu. [158]

158. Papa Franjo proročkim je duhom upozorio na gospodarsku slobodu koja se proglašava samo riječima, dok stvarni uvjeti mnogima priječe da od nje imaju koristi. [159] Gospodarski modeli koji veličaju učinkovitost i pojedinačni uspjeh često promatraju ulaganje u ljude u nepovoljnom položaju ili u one sporijega razvojnog puta kao beskorisno ili neprikladno, kao da njihova budućnost ovisi isključivo o njihovoj sposobnosti da održe korak s “pobjednicima”. U stvarnosti, pravedno društvo zahtijeva budnu državu i građanske ustanove sposobne nadvladati jednodimenzionalni mentalitet učinkovitosti te osigurati da resursi, kreativna rješenja i propisi idu u prilog najranjivijima. [160] Umjesto čekanja da dobrobiti rasta “jednom na koncu” stignu do siromašnih, potrebno je donositi odluke koje će osigurati da rast od samoga početka bude uključiv. Iskustvo posljednjih desetljeća pokazuje da su u gospodarskim i financijskim krizama uvijek siromašni oni koji plaćaju najvišu cijenu, dok se teorije koje obećavaju automatski opći prosperitet često pokazuju iluzornima.

159. Važno je poći dalje od sadašnjih mjerila razvoja — koja su više od osamdeset godina vezana uz pojam bruto domaćega proizvoda (BDP) — jer ta mjerila gotovo sustavno zanemaruju aspekte bitne za cjelokupnu dobrobit ljudi i okoliša. Razvoj parametara i pokazatelja koji nadopunjuju BDP presudan je za poboljšanje baza podataka koje se rabe za analize, političko i gospodarsko odlučivanje te utvrđivanje regionalnih, nacionalnih i međunarodnih prioriteta. Uvođenje novih parametara omogućit će sveobuhvatnu i pravodobnu procjenu toga kako zakonodavne i regulatorne odluke utječu na dostojanstvo rada, dijeljeni prosperitet, smanjenje nejednakosti i zaštitu okoliša. To će također utjecati na pojam razvoja, odgojno-obrazovne procese, mentalitete i javno mnijenje, kao i na mir, koji je autentičan samo kada se temelji na pravdi.

160. Posljednjih godina financije su dobile na važnosti i prošle znatnu inovaciju, djelomice potaknutu uvođenjem kriptovaluta. Promišljanja i opažanja sadržana u naučavanju mojih prethodnika, osobito u njihovim enciklikama, pokazala su kako je sektor financijskoga posredovanja, “kada djeluje bez potrebnih antropoloških i moralnih temelja, ne samo proizveo očite zloporabe i nepravdu, nego je također pokazao sposobnost stvaranja sustavne i svjetske gospodarske krize.” [161] Jednako je tako točno da prihodi od kapitala riskiraju zamijeniti prihode od rada, koji je često potisnut na rub primarnih interesa gospodarskoga sustava.  Ipak, štednja pretvorena u kredit za realno gospodarstvo, stvarajući time i radna mjesta i samostalnu djelatnost, ostaje središnja za razvoj i za ulaganja koja moraju pratiti tekuće tranzicije. Društvena funkcija kredita ostaje nezamjenjiva. Financije radi njih samih temeljno se razlikuju od financija usmjerenih na razvoj, stvaranje i razvoj rada.

161. Ta perspektiva treba postati dio širega pogleda na globalnu dinamiku. Iako je svjetsko bogatstvo u apsolutnim iznosima poraslo, ono je sve više koncentrirano u sve manje ruku, produbljujući nejednakosti i unutar zemalja i među njima. “Nekolicina ima previše, a previše ih ima premalo, to je logika današnjice.” [162] Znanstveni i tehnološki napredci, čak i na medicinskom području, nisu lako dostupni golemoj većini ljudi, što se dramatično pokazalo tijekom nedavne pandemije. Dok neke regije mnogo troše na suvišne zahvate ili snove o individualnom poboljšanju dostupnom samo odabranima, drugim dijelovima svijeta nedostaje osnovna oprema potrebna da se spase milijuni ljudskih života. Misliti da će nove tehnologije automatski koristiti svima znači zanemariti očite činjenice. Ako preobrazbe već u fazi oblikovanja ne daju prednost sprječavanju novih i dodatnih nejednakosti, tehnološki će napredak neizbježno proizvoditi strukturne nejednakosti. Danas pravda zahtijeva pristup koristima inovacije, uključujući skrb, znanje, alate i mogućnosti.

162. Pravedni zakoni i metode preraspodjele zasigurno su nužni za ispravljanje neravnoteža, uključujući porezne sustave koji olakšavaju teret najslabijima i traže više od onih s većim resursima. Ipak, nastojanje oko društvene pravde ne smije se smatrati zasebnim pitanjem koje dolazi tek nakon stvaranja bogatstva, kao da gospodarstvo postoji samo da bi stvaralo bogatstvo, a političari interveniraju tek poslije kako bi ga raspodijelili. Naprotiv, pravda se tiče svake faze gospodarske djelatnosti, od pribavljanja resursa do financiranja, i od proizvodnje do potrošnje; svaki izbor ima moralne posljedice. [163]

163.  Više nego ikad, u doba umjetne inteligencije i robotike, više nije moguće oslanjati se samo na “nevidljivu ruku” tržišta. [164] Zadaća je politike usmjeravati gospodarstva i tehnologije prema općemu dobru, promičući dostojanstven rad, društvenu uključenost i pravednu raspodjelu dobrobiti inovacije. Budući da mnoge gospodarske odluke nadilaze nacionalne granice, potrebna je i međunarodna suradnja sposobna odrediti zajedničke strategije, osobito u korist najranjivijih zemalja i ljudi, kako bi se promicao razvoj i nadvladala ovisnost o socijalnoj pomoći. Misao koja stoji iza tih izbora jest neizmjerno dostojanstvo svake osobe, opće dobro i svijet doista upravljan za sve. Međuovisnost mira i razvoja, kako je sveti Pavao VI. proročki napisao 1967., [165] vrijedi i danas, jer blagostanje pridonosi izgradnji i učvršćivanju mira samo ako je rašireno, uključivo i održivo.

164. U praktičnom smislu, u doba umjetne inteligencije i robotike, osigurati da gospodarstvo bude naklonjeno ljudskomu dostojanstvu znači usvojiti određene kriterije za odlučno djelovanje. Prvo, transparentnost i odgovornost: kada podaci i algoritmi utječu na raspodjelu kredita, odabir osoblja ili pristup uslugama i prilikama, nužno je da odluke budu razumljive, osporive i podložne nadzoru, tako da pojedinci ne budu svedeni na puke profile. Drugo, uključenost i pristup: dobrobiti inovacije moraju biti povezane s ulaganjima u vještine, infrastrukturu i temeljne usluge kako bi se osiguralo da tehnologija ne proširi jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju. Naposljetku, mjere za osiguranje pravednosti: oporezivanje, socijalna zaštita i industrijske politike moraju ispravljati neravnoteže koje stvara koncentracija bogatstva i moći. Doista, ti kriteriji ne predstavljaju kočnicu inovaciji; naprotiv, oni je čine civiliziranom i ljudskom.

Obitelji i mladi: društveni uvjeti nade

165. Obitelj je primarno društveno dobro. Utemeljena na trajnoj zajednici muškarca i žene, ona je prvo okruženje u kojem sve osobe razvijaju svoje potencijale, postaju svjesne svojega dostojanstva i uče najranije oblike istine i dobra, usvajajući navike koje ih pripravljaju za život u društvu. [166] Kao prvo naravno društvo, obdareno temeljnim pravima, obitelj je temeljna i nezamjenjiva stanica svakoga društvenog uređenja. [167] Posljedično, kada politički projekti i velike gospodarske odluke potiskuju obitelj na rubnu ili sporednu ulogu, ugrožava se autentični rast čitavoga društvenog tijela. [168]

166. Obitelj je, međutim, krhko društveno dobro koje je neposredno pogođeno gospodarskim i tehnološkim preobrazbama što preoblikuju narav rada. Stoga zahtijeva kulturnu, pravnu i gospodarsku potporu. Razoran utjecaj nezaposlenosti i nesigurnosti rada na obiteljske strukture dobro je poznat. Kratkoročno se može činiti korisnim smanjiti troškove rada ili maksimizirati financijsku učinkovitost, ali dugoročno to podriva same temelje društvenoga suživota. Dok se slave tehnološki uspjesi, društveno se tkivo postupno nagriza, kao tihim virusom.

167. Za mlade je nesigurnost rada osobito razorna. Kako su podsjetili biskupi Sjedinjenih Američkih Država, rad nije samo izvor prihoda nego i presudno područje u kojem se oblikuje identitet, sklapaju prijateljstva i odnosi, uče praktične odgovornosti i razlučuje vlastiti poziv. [169] Kada je pristup radu otežan visokom nezaposlenošću, neprimjerenim sustavima osposobljavanja ili strukturnim preprekama, mnogi mladi nalaze put prema svojem ljudskom i profesionalnom ispunjenju zapriječenim. Potreba da se tijekom života više puta mijenja posao zahtijeva da budu osigurani stalno usavršavanje i prekvalifikacija, kako bi se novi naraštaji mogli kompetentno i samostalno suočiti s rizicima gospodarskoga okruženja koje se mijenja i koje je često nepredvidljivo. [170]

168. Iz toga proizlazi posebna javna odgovornost. Država ima dužnost podupirati poduzetničku djelatnost stvaranjem uvjeta povoljnih za zaposlenje, promicanjem rada ondje gdje ga nema i obranom rada u vremenima krize, budući da je on primarno dobro za obitelji i za društvo. [171] Osobito u vremenu trajne tehnološke preobrazbe potrebna nam je politička kreativnost koja će promicati “rad” i u središte staviti obitelj i naraštaje koji dolaze; u protivnom će se naš gospodarski napredak pretvoriti u nove oblike nesigurnosti i isključenosti.

169. Podupiranje obitelji i mladih u toj tranziciji zahtijeva izbore koji čine stabilnost mogućom. Kao što je gore primijećeno, politike rada trebaju promicati kontinuitet i kvalitetu zaposlenja, suprotstavljajući se nesigurnosti kao normalnom životnom stanju i potičući realistične putove ulaska na tržište rada i profesionalnoga rasta. Drugo, potrebne su mjere koje osiguravaju zdrav način života, jer bez pravilne ravnoteže između rada, slobodnoga vremena i odmora obitelji slabe, a mladi se teško razvijaju u osjećaju odgovornosti.  Nadalje, bitno je ulagati u dostupno obrazovanje i prekvalifikaciju, kako profesionalna mobilnost koju zahtijeva digitalno gospodarstvo ne bi postala gruba selekcija između onih koji mogu obnavljati svoje vještine i onih koji to ne mogu. Naposljetku, treba podupirati društvene veze, mrežama i odgojno-obrazovnim zajednicama koje prate životne odluke i sprječavaju da nesigurnost rađa usamljenošću ili ovisnostima. Ako se provedu, tim se tehnološkim preobrazbama može upravljati bez podrivanja sposobnosti izgradnje budućnosti, a upravo to čini društvo prosperitetnim.

Zaštita slobode od ovisnosti i komercijalizacije

Ovisnosti i društvena kontrola

170. Nakon što smo promišljali o istini i odgoju, radu i obiteljima, sada moramo razmotriti utjecaj digitalne revolucije na ljudsku slobodu, obraćajući se rizicima i za mentalno zdravlje pojedinaca i za šire društvene izazove. Suptilnije oblike ovisnosti povezane s “digitalnom ekonomijom pažnje” ne treba podcijeniti, jer su platforme i usluge često osmišljene kako bi zarobile korisnikovo vrijeme i pozornost, iskorištavajući njihove ranjivosti i slabeći njihovu nutarnju slobodu. Kada poslovni modeli napreduju na ljudskoj slabosti, s osobom se postupa kao sa sredstvom, a ne kao s ciljem; oni koji takve sustave oblikuju ili financiraju snose moralnu odgovornost koja se ne može zanemariti. Hitno je potrebno promicati tehnologije koje jačaju unutarnju slobodu poticanjem odgoja za digitalnu umjerenost i zaštitom maloljetnika, suprotstavljajući se tako modelima koji iskorištavaju ranjivost.

171. Daljnji, manje vidljiv ali nipošto manje ozbiljan rizik jest društvena kontrola koju omogućuju masovno prikupljanje podataka i uporaba algoritamskih sustava. Kada svako djelovanje — kretanja, kupnje, odnosi i preferencije — ostavlja trag, pojavljuje se novi oblik moći, naime moć profiliranja, predviđanja i utjecanja na ponašanje, često bez pune svijesti pojedinaca o tome. Ako se takve vrste podataka rabe za donošenje odluka koje utječu na konkretne mogućnosti — poput pristupa kreditu, zaposlenju ili osnovnim uslugama — postoji opasnost da se potkopa sloboda i diskriminiraju najranjiviji. Nadalje, kontrola se ne provodi samo izričitim zabranama, nego i kroz arhitekturu vidljivosti: ono što se pojačava ili čini nevidljivim, ono što se nagrađuje ili kažnjava, na koncu oblikuje mišljenja i izbore, potičući konformizam i autocenzuru. Zbog toga sloboda u digitalnom dobu nije samo pitanje nutrine nego i javna stvar. Ona zahtijeva jasna pravila, transparentnost, mogućnost pravne zaštite i razmjerna ograničenja uporabe intruzivnih tehnologija, kako bi tehnologija ostala u službi ljudske osobe i ne bi postala oblik nadzora nad savjestima.

172. U korijenu tih problema nalazi se tehnokratski i posthumanistički mentalitet koji ljudsku osobu nastoji promatrati kao predmet kojim se manipulira ili kao resurs koji treba optimizirati, [172] uklanjajući sve zaštitne ograde protiv nekontrolirane potrage za dobiti. Prevladava učinkovitost, a ne poštovanje slobode i ljudskoga dostojanstva. Neke posthumanističke struje idu čak tako daleko da zamišljaju ljudska bića “drugoga reda”, podložna interesima elita koje sebe smatraju nadmoćnima. Ta uznemirujuća perspektiva postaje tim ozbiljnija kada se poveže s tehnološkim alatima koji eksponencijalno povećavaju sposobnost kontrole i selekcije. Čak i određeni oblici strukturnoga zaduženja, koji čitave narode drže u stanju ovisnosti, odražavaju isti mentalitet, u novim oblicima, koji podnosi odnose podložnosti slične ropstvu.

Kidanje lanaca novih oblika ropstva

173. Taj iskrivljeni pogled na ljudsku osobu danas se odražava u raznim oblicima ropstva izravno povezanim s digitalnim gospodarstvom. Ništa u svijetu umjetne inteligencije nije nematerijalno ni čarobno. Svaki naizgled neposredan i besprijekoran odgovor rezultat je dugoga lanca posredovanja, koji uključuje goleme mreže prirodnih resursa, energetsku infrastrukturu i, iznad svega, ljude. Znatni dio funkcioniranja digitalnoga gospodarstva oslanja se na tihi rad milijuna ljudi uključenih u bitne, ali uglavnom nevidljive djelatnosti, kao što su označivanje podataka, treniranje modela i moderiranje sadržaja, često povezanih s uznemirujućim materijalom. U mnogim su slučajevima ti radnici mladi, pretežno žene, koje rade u zahtjevnim uvjetima za minimalne nadnice. Tomu nevidljivomu radu pridodaje se još teži posao vađenja resursa potrebnih za proizvodnju uređaja i mikroprocesora o kojima umjetna inteligencija ovisi. U nekim područjima svijeta djeca i adolescenti rade u opasnim uvjetima, drobeći materijale iz kojih se izdvajaju rijetki zemni elementi. Tijela tih ljudi izranjena su, ozlijeđena i iscrpljena kako bi računalni tok mogao nastaviti teći bez prekida. Nadalje, kriminalne mreže rabe internetske platforme, sustave razmjene poruka, anonimne načine plaćanja i tehnike profiliranja kako bi vrbovale, kontrolirale i prevozile žrtve trgovine ljudima — vrlo često maloljetnike — svodeći muškarce i žene na “podatke” koje treba pratiti i “pakete” koje treba premještati unutar istih digitalnih krugova koji podupiru velik dio svjetskoga gospodarstva. Ta stvarnost duboko izaziva moralnu savjest našega vremena. Nije dovoljno pozivati se na učinkovitost niti slaviti dobrobiti inovacije ako su one izgrađene na lancu izrabljivanja koji namjerno ostaje skriven. Ako tehnologija obećava emancipaciju, a ipak proizvodi nove oblike globalne podložnosti, tada proturječi temeljnom načelu ljudskoga dostojanstva.

174. Borba protiv novih oblika ropstva odlučujući je ispit za etičko razlučivanje umjetne inteligencije i digitalne preobrazbe. U kontinuitetu s tradicijom koju je započeo Lav XIII., Crkva obnavlja svoju čvrstu osudu svih oblika ropstva, trgovine ljudima i komodifikacije osoba. Ona također ističe hitnu potrebu za promišljanjem i djelovanjem koje neotuđivo dostojanstvo svakoga ljudskog bića i opće dobro drže i središtem i ciljem društva, kao i vodećim kriterijima za svaki osobni, društveni i politički izbor. Bez takvoga etičkog i očovječujućeg promišljanja rastuća moć digitalnih sustava mogla bi nas odvesti prema novim zvjerstvima koja nisu ništa manje sramotna od onih iz prošlosti koje danas oplakujemo, dok se i dalje predstavljamo kao “napredna” i “civilizirana” društva.

175. Trgovinu ljudima valja prepoznati kao suvremeni oblik ropstva i teško kršenje ljudskoga dostojanstva. Ne odgovoriti odlučno ili na bilo koji način tolerirati takve prakse znači na neki način postati suučesnikom današnjih grijeha, srodnih onima iz prošlosti kada se ropstvo prikrivalo i opravdavalo. [173]

176. U razvoju svojega nauka Crkva je postupno došla do dublje svijesti o težini tih pitanja. Istina je da se prošli događaji ne mogu prosuđivati anakronistički, kao da su moralni kriteriji koji su sazrijevali tijekom vremena oduvijek bili raspoloživi. No ne možemo ni nijekati ni umanjivati zakašnjenje s kojim su i društvo i Crkva došli do osude pošasti ropstva. U antici i srednjem vijeku mnogi su pojedinci, pa i crkvene ustanove, imali robove. Već u ranom novom vijeku Apostolska Stolica u Rimu, odgovarajući na zahtjeve vladara, više je puta intervenirala kako bi uredila i legitimirala oblike podvrgavanja, a u određenim slučajevima i porobljavanja “nevjernika”. [174] Tek je u devetnaestom stoljeću jasno artikulirana formalna, apsolutna i univerzalna osuda ropstva, osobito pod papom Lavom XIII. [175] Taj razvoj pruža jasan primjer rasta Crkve u razumijevanju trajnih istina Objave koje ona čuva. Premda u praksi nije uvijek postojala dosljednost — s obzirom na to da se ropstvo dugo toleriralo prije nego što je nedvosmisleno osuđeno — kroz povijest je trajno potvrđivano dostojanstvo svakoga ljudskog bića, stvorenoga na sliku Božju, premda je trebalo osamnaest stoljeća da se izričito prizna njegova potpuna nespojivost s ropstvom. To predstavlja ranu u kršćanskom pamćenju, od koje se ne možemo smatrati odvojenima. [176] Nemoguće je ne osjetiti duboku žalost kada se promatra golema patnja i poniženje koje su mnogi podnijeli, u oštroj suprotnosti s njihovim neizmjernim dostojanstvom kao osoba beskrajno ljubljenih od Gospodina. Zbog toga, u ime Crkve, iskreno molim oproštenje.

177. Zato sjećanje na prošlu sukrivnju i sljepoću pred nepravdom ropstva postaje poziv na budnost. Ono što smo naučili mora se prevesti u razlučivanje i odgovornost u sadašnjosti. Ako želimo izbjeći potrebu da u budućnosti ponovno molimo oproštenje zato što nismo poštovali blago ljudskoga dostojanstva koje zahtijeva naša vjera, na nama je danas da jasno i odlučno osudimo trgovinu ljudima u njezinim mnogim oblicima i, zajedno sa svima koji su tomu posvećeni, podupremo konkretne napore prevencije, zaštite, oslobađanja i rehabilitacije.

178.  I danas kolonijalizam poprima nove oblike. Više ne gospodari samo tijelima, nego prisvaja podatke, pretvarajući osobne živote u informacije podložne iskorištavanju.  Čitave regije, osobito one obilježene strukturnom krhkošću i ograničenom geopolitičkom važnošću, danas su podvrgnute novom mentalitetu ekstrakcije: zdravstvenih podataka, epidemioloških profila, genetskih karata i demografskih informacija. To su postali novi “rijetki zemni elementi” moći: vitalni podaci koji se, jednom prikupljeni i analizirani, mogu rabiti za treniranje prediktivnih modela, usmjeravanje investicijskih strategija, predviđanje kriza i, iznad svega, određivanje toga tko i što se smatra važnim. Oni koji kontroliraju zdravstvene podatke čitavih naroda — često prikupljene pod izlikom pomoći, istraživanja ili inovacije — posjeduju strukturnu polugu nad budućnošću, jer mogu oblikovati potrebe i tržišta. Oni također mogu odlučiti, prije drugih, komu će biti dodijeljeni lijekovi, ulaganja i zaštita. Ovdje leži jedan od najhitnijih moralnih izazova našega vremena: osigurati da zajedničko znanje postane istinsko opće dobro, a ne sredstvo dominacije. To zahtijeva vratiti pojedincima ne samo podatke koji ih opisuju nego i sposobnost da odlučuju kako će se njima služiti, tko će ih rabiti i za čiju korist. Inače digitalno doba neće biti postkolonijalno, nego kolonijalno u drugom obliku.

179. Novi oblici ropstva hrane se gospodarskim lancima i digitalnim infrastrukturama.  Stoga je potrebno djelovati na više frontova. Prvo, lanci opskrbe koji podupiru tehnološku industriju i digitalno gospodarstvo moraju postati transparentniji, kako se nikakva konkurentska prednost ne bi gradila na skrivenom izrabljivanju. Drugo, poduzeća i ulagači trebaju usvojiti jasne kriterije za preventivnu etičku provjeru (due diligence), stavljajući među svoje prioritete zaštitu radnika, borbu protiv prisilnoga rada i procjenu društvenoga utjecaja poslovnih modela temeljenih na podacima. Nadalje, digitalne platforme moraju odgovorno surađivati s vlastima i civilnim društvom kako bi spriječile da komunikacijski alati, sredstva plaćanja i alati profiliranja postanu kanali za vrbovanje i kontrolu žrtava. Kada se takvi napori sjedine, digitalno se okruženje može preobraziti iz prostora izrabljivanja u prostor zaštite, prevencije i promicanja ljudskoga dostojanstva.

Zajednička odgovornost

180. Različita područja koja smo upravo razmotrili — traženje istine u javnom životu, obrazovanje u digitalnom okruženju, preobrazba rada, krhkost obitelji i novi oblici ropstva — nisu izolirane pojave. Naprotiv, ona odražavaju zajednički temeljni problem, naime da, ako tehnologija postane krajnji kriterij, ljudska osoba riskira biti svedena na podatak, kotačić u stroju ili robu. Ako se, međutim, tehnologija uklopi u mudru perspektivu, može postati sredstvo rasta, pravde i bratstva.

181. Iz te perspektive socijalni nauk Crkve poziva na zajedničku odgovornost. On traži da se ti procesi vode s dalekovidnošću: od ustanova sposobnih uređivati bez gušenja i štititi bez preuzimanja; od poduzeća koja priznaju rad i dostojanstvo kao mjerila uspjeha; od posredničkih organizacija i odgojno-obrazovnih zajednica koje ponovno izgrađuju povjerenje i odnose; te od građana koji njeguju odgovornost, umjerenost, razlučivanje i smisao za istinu. Samo na taj način inovacija može doista služiti cjelovitomu ljudskom razvoju, umjesto da postane izvor isključenosti i dominacije. I samo na taj način obećanje napretka može biti prepoznato kao autentično, jer se mjeri prema nepovrjedivom dostojanstvu svakoga muškarca i žene.

PETO POGLAVLJE

KULTURA MOĆI I CIVILIZACIJA LJUBAVI

182. Nakon što smo razmotrili kako umjetna inteligencija preobražava određene vidove života i društva, osobito ozbiljne posljedice za ljudsko dostojanstvo, sada moramo usmjeriti pozornost na još tragičnije pitanje rata. Ovdje se ne radi samo o učinkovitosti novih sredstava, nego i o opasnosti da tehnologija, odvojena od etike i odgovornosti, odluke o životu i smrti učini bržima i bezličnijima te uporabu sile predstavi kao neposrednu i provedivu mogućnost. U svijetu koji je sve više međuovisan, mir nije tek jedno pitanje među drugima, nego preduvjet univerzalnoga općeg dobra i kušnja moralne zrelosti naroda, osobito onih koji nose odgovornost upravljanja.

183. Digitalna revolucija mijenja narav sukoba. Uz konvencionalno ratovanje pojavljuju se hibridni oblici kao što su kibernapadi, manipulacija informacijama, kampanje utjecaja i automatizacija strateških odluka. UI djeluje kao čimbenik ubrzavanja u tim procesima, osobito u kontekstu u kojem su mnoge tehnologije po svojoj naravi ambivalentne. Posljedično, ono što je stvoreno za obranu može se brzo prenamijeniti za napad, a tanka se granica između zaštite i agresije zamagljuje. Premda UI može unaprijediti obranu i zaštitu civila, ona također može sniziti prag za uporabu sile, zakloniti ljude od odgovornosti i poticati kulturu u kojoj je neprijatelj sveden na statistiku, a žrtva na “kolateralnu štetu”. Suočeni s tim preobrazbama, moramo se prisjetiti načelâ socijalnoga nauka — dostojanstva osobe, općega dobra, opće namjene dobara, supsidijarnosti, solidarnosti i pravednosti — jer su ona kriteriji za prosuđivanje služe li tehnologije doista čovječanstvu ili ga podvrgavaju sebi. Stoga ta načela trebamo smatrati smjernicama za svoje odlučivanje.

184. U ovome ću poglavlju, dakle, usporediti dva suprotna pristupa, koja sam već prizvao biblijskim slikama u Uvodu. S jedne strane, tu je napast gradnje kule babilonske, oslanjajući se na moć i oholost. S druge strane, potrebna je strpljivost kako bi se Jeruzalem ponovno izgradio “kamen po kamen”, kao u vrijeme Nehemijino, štiteći čovještvo i opće dobro.

185. Ako promotrimo globalnu dinamiku, možemo jasnije prepoznati širenje kulture moći obilježene polarizacijom i nasiljem. Suvremeni Babilon može se vidjeti ne samo u globaliziranoj tehnokratskoj paradigmi, nego i u udaljenom srazu suprotstavljenih imperijalizama, između sila koje žele očuvati svoju nadmoć i onih koje toj nadmoći teže, što dovodi do mnoštva lokalnih sukoba. Štoviše, čini se da nema granice utrci — vođenoj dehumanizirajućom ambicijom — za razvojem sve moćnijih tehnologija ili za osiguravanjem nadzora nad njima. Ipak, unatoč toj silaznoj spirali, možemo nazrijeti i velik dio čovječanstva koji nastoji ostati ljudski i radi na izgradnji svetoga grada suživota i mira. Prečesto smo nesvjesni graditelji i nespretni arhitekti toga grada, sposobni za velikodušne geste, ali bez cjelovite vizije. Taj je građevinski pothvat sporiji, manje vidljiv i manje spektakularan te čeka bolje razumijevanje i veću usklađenost kako bi postao svjesna i jasna odgovornost svake zajednice, od obitelji do država, kao i odnosâ među narodima. Upravo tu perspektivu zauzetosti, to gradilište nade, nazivamo “civilizacijom ljubavi”.

Civilizacija ljubavi u digitalnom dobu

186. Kad je sveti Pavao VI. skovao izraz “civilizacija ljubavi”, [177] svijet se nalazio usred Hladnoga rata, utrke u naoružanju i teške gospodarske nestabilnosti. U tom je kontekstu Crkva ponudila drukčiji put od ideološkoga suprotstavljanja sustava te zamislila društveni poredak u kojem su pravednost i ljubav isprepletene, a ljubav postaje vodeće načelo gospodarskoga, političkoga i kulturnoga života. Danas moramo odlučno obnoviti tu viziju, jer civilizacija ljubavi nije naivna utopija, nego zahtjevan projekt koji se sastoji u prevođenju ljubavi u strukture pravednosti, u davanju institucionalnoga oblika bratstvu i u gledanju na druge — bilo pojedince bilo narode — kao na saveznike nužne za izgradnju općega dobra. Kako nas je podsjetilo encikličko pismo Fratelli Tutti, samo je ta društvena ljubav sposobna postati kulturom i normom te tako uspostaviti postojan međunarodni poredak, pretvarajući puki oružani suživot u zajednicu sa zajedničkom budućnošću. [178]

187. Taj je uvid još temeljniji u sadašnjem kontekstu digitalne preobrazbe. Digitalne mreže, globalizirano gospodarstvo i razvoj UI stvaraju sve čvršće veze, povezujući — u stvarnom vremenu — odluke donesene na jednom mjestu s učincima koje proizvode drugdje. U tom smislu, riječi Drugoga vatikanskog koncila o rastućoj međuovisnosti među narodima ostaju aktualne, jer opće dobro poprima sve univerzalniju dimenziju, s pravima i dužnostima koje se tiču čitave ljudske obitelji. [179] Projekt civilizacije ljubavi stoga mora preuzeti zadaću preobraziti tu nametnutu međuovisnost u željenu i izabranu solidarnost. To je vodeće načelo za tehnološke procese: nije dovoljno da nas umjetna inteligencija učini učinkovitijima ili povezanijima; ona mora služiti i izgradnji univerzalne ljudske obitelji, sa zajedničkim pravima i dužnostima, u kojoj digitalna blizina postaje stvarnom prigodom za susret i uzajamnu skrb.

Kultura moći

188. U naše vrijeme uzima maha kultura moći, u kojoj raspoloživost resursa i sposobnost dominacije teže određivati dnevni red i kriterije odlučivanja. Na taj se način opće dobro čovječanstva potiskuje u pozadinu, a konkretna tragedija naroda u ratu svodi se na sporedno razmatranje u odnosu na strateške interese. Ta kultura moći prožima društvo, mijenja odnose i ponašanja te raste normaliziranjem rata, težnjom za sve većom vojnom moći, iskorištavanjem krize multilateralizma i poticanjem lažnoga realizma koji tvrdi da alternative nema.

Normalizacija rata

189. Godine 1965. riječi svetoga Pavla VI. snažno su odjeknule na Općoj skupštini UN-a: “Nikada više rat, nikada više rat!” [180] Moramo priznati da je, unatoč željama i izjavama za mir, proteklih šezdeset godina bilo obilježeno sukobima zapanjujuće brutalnosti, koji su često na golemim razmjerima pogađali civilno stanovništvo, dovodeći do smrti nevinih žrtava, masovnih raseljavanja, društvene destabilizacije i dugotrajnih rana. Ipak, u javnom je govoru bilo rašireno uvjerenje da rat mora ostati posljednje sredstvo, podvrgnut strogim etičkim i pravnim granicama te uvijek usmjeren prema političkoj viziji mira. Slijedom razvoja događaja u neposrednom razdoblju nakon Prvoga svjetskog rata, nakon Drugoga svjetskog rata nastupila je prekretnica: mir je stavljen u središte međunarodnoga poretka, što osobito potvrđuje Povelja Ujedinjenih naroda, s nakanom da “spasi buduća pokoljenja od užasa rata”. [181] Isto tako, mnogi su nacionalni ustavi ograničili uporabu sile na krajnje i strogo ograničene okolnosti. Čak je i tijekom Hladnoga rata, unatoč postojanju ozbiljnih sukoba, ostala svijest da se novi svjetski rat mora pod svaku cijenu izbjeći.

190. Danas, međutim, svjedočimo pravoj promjeni paradigme u javnom govoru i u odlukama o ponovnom naoružavanju, uz zabrinjavajuće oživljavanje rata kao sredstva međunarodne politike, dok se sama etička načela koja su prije ograničavala njegovu uporabu nagrizaju. Regionalni sukobi koji se vuku kroz vrijeme, rastuće napetosti i uzajamne prijetnje postaju gotovo uobičajeni, a ponovno se pojavljuju oblici sukoba vođeni željom za teritorijalnim širenjem za koje se mislilo da su prevladani. Javno mnijenje postupno se oblikuje i uvjetuje polarizirajućim medijskim narativima, koje često pojačavaju algoritmi što daju prednost sukobu i sučeljavanju.

191. Svjedočimo i uznemirujućem gubitku povijesnoga pamćenja, kako nestaju svjedočanstva iz prve ruke o holokaustu i o dva svjetska rata. To dovodi do selektivnoga ili iskrivljenoga prepisivanja prošlosti, u kontekstu u kojem lažne vijesti i manipulacija narativima zamagljuju pouke koje su naučene. Bez živoga sjećanja na strahote rata, političke odluke riskiraju da budu donesene samo na temelju moći, bez ikakva obzira prema dugoročnim posljedicama.

192. Svemu tomu medijska i digitalna dimenzija pridodaju nove i presudne elemente. Komunikacijske mreže, fragmentirana informacijska okružja i algoritmi koji nagrađuju sukob mogu povećati polarizaciju i ogorčenost, pojačati propagandu i otežati zajedničko razlučivanje. Tako se rat ne vodi samo na bojištu, nego se i kulturno uvjetuje pojednostavljenim narativima, mentalitetom prijatelj-ili-neprijatelj, dezinformacijama i strahom. Kada povijesno pamćenje blijedi, a etička načela koja štite civile i najranjivije slabe, postaje lakše opravdati nasilje kao nužno, neizbježno ili čak “očišćeno”. Upravo u tom kontekstu čovječanstvo klizi u nasilnu kulturu moći, u kojoj se mir više ne pojavljuje kao odgovornost koju valja preuzeti, nego kao krhki predah između sukoba. Danas je, više nego ikad, ne dovodeći u pitanje pravo na samoobranu u najstrožem smislu, važno ponovno ustvrditi da je teorija “pravednoga rata”, koja je prečesto služila za opravdavanje bilo kakvoga rata, sada zastarjela. [182] Čovječanstvo raspolaže mnogo djelotvornijim i sposobnijim sredstvima za promicanje ljudskoga života i rješavanje sukoba, kao što su dijalog, diplomacija i oproštenje. Uporaba sile, nasilja i oružja odražava siromaštvo odnosa koje uvijek ima pogubne posljedice za civilno stanovništvo.

Sila bez granica

193. Rast vojno-industrijskoga kompleksa postao je određujuće obilježje sadašnjega političkog krajolika i postao ključnim sektorom gospodarstva raznih zemalja. Uska veza između gospodarskih interesa, vojnoga aparata i političkih odluka proizvodi “naoružanu naciju”, u kojoj se rat pojavljuje kao prirodan nastavak politike, a tržište oružja postaje autonomna pokretačka sila iza vojnih odluka. Ne smijemo zanemariti ni goleme gospodarske interese koji stoje iza rata. Industrija naoružanja i zemlje koje isporučuju oružje profitiraju od tržišta koje uspijeva upravo na sukobima. U tom smislu postoje i financijski interesi koji pridonose poticanju napetosti u raznim dijelovima svijeta.

194. Vojnim arsenalima ponovno se posvećuje veća pozornost. U prošlosti je prepoznavanje prijetnje koju predstavljaju oružja sposobna uništiti cijelo čovječanstvo promicalo putove prema détente i pregovorima o razoružanju. Nažalost, taj je pristup ostavljen po strani, a razvoj nuklearnih arsenala — uključujući mogućnost njihove “taktičke” uporabe — čini uporabu takvoga oružja manje nevjerojatnom. U tom je kontekstu Ugovor o zabrani nuklearnog oružja, koji je stupio na snagu 2021. uz potporu više od sedamdeset zemalja, važan korak. Ipak, prijeti mu opasnost da ostane uglavnom simboličan budući da glavne nuklearne sile na njega nisu pristale. To je dovelo do raširenoga, ali pogrešnoga uvjerenja da je nuklearno odvraćanje nezaobilazan preduvjet sigurnosti. To je također pridonijelo novoj utrci u naoružanju, koju je teško nadzirati i koju prati postupno ukidanje sporazuma o nuklearnom smanjenju, kao i razvoj “minijaturiziranoga” oružja, koje njegovu uporabu čini doimljivo prihvatljivijom mogućnošću.

195. Ista logika vrijedi i za konvencionalno ratovanje. Vojna sila, slabe diplomatske inicijative i složenost uključenih interesa pridonose sukobima koji teže tomu da se oduže, uz iznimno visoke ljudske i okolišne troškove. Mnogo je lakše započeti rat nego ga zaustaviti, a ipak rasprava o sprječavanju sukoba ostaje tragično rubna.

196. Situaciju dodatno destabilizira prisutnost novih naoružanih aktera, kao što su džihadističke skupine, privatne milicije i kriminalne mreže koje označuju kraj državnoga monopola na uporabu sile. Često te skupine isprepleću neodređene ideološke motive s konkretnim gospodarskim interesima, pretvarajući rat u “način života” za čitave naraštaje mladih i djece. Ovdje cilj više nije konačna pobjeda, nego trajanje sukoba kao izvora moći i prihoda.

Oružje i umjetna inteligencija

197. Gore opisani scenarij povezan je s neprestanim razvojem sustava naoružanja, osobito onih koji uključuju UI. Sveta Stolica nedavno je primijetila da sve veća lakoća s kojom se mogu rasporediti autonomni oružani sustavi čini rat “izvedivijim” i manje podložnim ljudskoj kontroli. To krši načelo da se oružana sila smije koristiti samo kao krajnje sredstvo u slučajevima zakonite samoobrane. [183] Zbog toga razvoj i uporaba UI u ratovanju moraju biti podvrgnuti najstrožim etičkim ograničenjima, kako bi se zajamčilo poštovanje ljudskoga dostojanstva i svetosti života te izbjegla utrka u razvoju takvoga oružja. [184]

198. Katkad se govori o “umjetnim moralnim agentima”, kao da bi strojevi mogli razlikovati dobro od zla dosljednije od ljudskoga bića. No moralni se sud ne može svesti na izračun, jer uključuje savjest, osobnu odgovornost i prepoznavanje drugoga kao osobe. Stoga nije dopušteno povjeriti smrtonosne ili na drugi način nepovratne odluke umjetnim sustavima. Nijedan algoritam ne može rat učiniti moralno prihvatljivim. UI ne uklanja nutarnju nečovječnost sukoba; štoviše, može samo brže dovesti do sukoba i učiniti ga bezličnijim, snizujući prag za posezanje za nasiljem, pretvarajući obranu u predviđanje prijetnji i tako žrtve svodeći na podatke. Na taj će nas način privikavati na misao da je nasilje neizbježno i da ga treba samo optimizirati. To ne umanjuje važnost usađivanja, koliko je moguće, vrijednosti i zdrava prosuđivanja u umjetne sustave koje gradimo, kako bi mogli pridonijeti moralnom ekosustavu u kojem su ljudi sposobniji slušati vlastitu savjest, a također omogućiti modelima UI da uspostave prikladne granice.

199. Nije dovoljno prizivati neku općenitu vrstu etike. Potrebno je uspostaviti konkretne kriterije razlučivanja. Prvi se takav kriterij odnosi na osobnu odgovornost. Kada odluka o napadu postane automatizirana ili neprozirna, raste opasnost od odricanja odgovornosti. Zbog toga lanac odgovornosti mora biti prepoznatljiv i provjerljiv; oni koji projektiraju, obučavaju, odobravaju i primjenjuju tehnologiju moraju odgovarati za svoje odluke. Drugi se kriterij tiče moralnoga vremenskog okvira za donošenje prosudbi. Iako UI nastoji ubrzati procese odlučivanja, brzina i učinkovitost nikada ne smiju biti vrhovni pokretač nepovratnih odluka donesenih u kontekstu rata. Treći je kriterij prepoznavanje i zaštita civila. Svaka tehnologija koja olakšava napade bez gledanja ljudskoga lica snižava moralni prag sukoba. Odabir ciljeva i uporaba sile ne smiju brkati borce i neborce niti zanemariti učinak na nezaštićeno stanovništvo.

200. Iz tih kriterija proizlaze određeni nezaobilazni zahtjevi. Prvo, svi sustavi koji se koriste u ratnom okruženju moraju jamčiti mogućnost praćenja i rekonstrukcije procesa odlučivanja, kako se odgovornost i krivnja ne bi srušile na “stroj”. Drugo, odluka o uporabi smrtonosne sile ne može biti delegirana neprozirnim ili automatiziranim procesima, nego mora ostati pod djelotvornom, samosvjesnom i odgovornom ljudskom kontrolom. Naposljetku, prijeko je potrebno uspostaviti zajednički okvir — također na međunarodnoj razini — kako bi se obuzdala tehnološka utrka u naoružanju i osigurala snažna zaštita civila i infrastrukture nužne za njihov opstanak.

Kriza multilateralizma

201. Kultura moći proizlazi i iz krize multilateralnoga sustava. Institucije uspostavljene radi zaštite ideje zajedničke budućnosti svih naroda i globalnoga općeg dobra čine se oslabljenima. To nije posljedica samo strukturnih ograničenja, nego i česta nedostatka zajedničke volje da ih se podupre i reformira ili da se prizna njihov moralni autoritet. Umjesto napretka, nazadujemo od značajne prekretnice dvadesetoga stoljeća. Nakon 1989. slom komunističkih režima u Europi bio je praćen pretežito gospodarskom globalizacijom, kojoj je nedostajao prikladan politički okvir sposoban održavati dijalog i mir. Gotovo slijepa vjera polagana je u sposobnost tržišta da proizvode blagostanje, demokraciju i stabilnost. U stvarnosti, umjesto da automatski rađa jedinstvo i mir, globalizacija je izazvala fundamentalističke, identitetske i nacionalističke reakcije. Rezultat je daleko od istinskoga multilateralizma; umjesto njega pojavilo se neuređeno i sukobima opterećeno multipolarno stanje s prevladavajućim osjećajem nepovjerenja.

202. Ponovno se pojavila i napast oblikovanja kolektivnoga identiteta u opreci prema neprijatelju, hranjena narativima u kojima se svaka strana prikazuje kao žrtva koja ima pravo na odmazdu. Svođenje složenih pitanja na pojednostavljene kategorije — “najprije ja”, “prijatelj ili neprijatelj”, “mi ili oni” — olakšava odluke koje su često neodgovorne i potkopavaju uzajamno povjerenje među narodima. Snagu međunarodnoga prava tako zamjenjuje tvrdnja da “sila čini pravo”. Posljedično, sudovi nadležni za rješavanje sporova među državama ili za bavljenje ratnim zločinima često su oslabljeni ili zaobiđeni, s razornim posljedicama za političku kulturu i društvenu koheziju. [185]

203. U tom je kontekstu izgradnja mira potisnuta na sporedno mjesto.  Suradnja za razvoj, razoružanje, sprječavanje sukoba i uspostava uzajamnoga povjerenja zanemaruju se u ime politike moći. Dovedena su u pitanje i postignuća humanitarnoga prava. Doista, načelo razmjernosti u odgovoru na agresiju, zaštita pristupa vodi, hrani i osnovnim dobrima te poštovanje života civila, osobito djece, počinju se smatrati naivnim ostacima prošlosti.

Navodni politički realizam

204. Živimo u vremenu znatne duhovne i kulturne sljepoće. Lažni pragmatizam potiče nas da presiječemo korijene svoje povijesti, kao da je moguće otvoriti neku vrstu “novoga stvaranja” odvojena od prošlosti. Čak i oni koji navode važna moralna načela mogu upasti u taj povijesni nihilizam, pogrešno vjerujući da se strahote dvadesetoga stoljeća više nikada ne mogu ponoviti. A ipak se u stvarnosti iste dinamike ponovno pojavljuju pod novim obličjima. Čini se da se ponovno potvrđuje mentalitet oružane ravnoteže i odvraćanja. Danas, međutim, za razliku od dvostrane dinamike Hladnoga rata, umnažanje aktera i bojišta taj mentalitet čini sve krhkijim. Sukobi koji eskaliraju dovode do asimetričnih i “hibridnih” ratova, koji se vode ne samo na bojištu nego i na gospodarskom, financijskom i kibernetičkom planu, gdje se dezinformacijama i kampanjama koje hrane strahove ljudi manipulira javnim mnijenjem. U mnogim zemljama, uključujući one globalnoga Juga, povećanje vojnih izdataka prikazuje se kao jedini odgovor na neizvjesnu budućnost ili uočene prijetnje. U međuvremenu stvarni trošak snose najsiromašniji, koji gledaju kako se smanjuju sredstva za zdravstvo, obrazovanje i socijalne službe.

205. U srži tih pitanja nalazi se lažni realizam, utemeljen ne samo na prevladavajućem mentalitetu sile, nego i na kulturnom i antropološkom uvjerenju da je rat neizbježan dio ljudske naravi. Govori se da su stvari oduvijek bile takve, osim povremenih stanki, i da će uvijek tako biti! Zbog toga više nije riječ o traženju mira — koji je izgubljen kao referentna točka na međunarodnoj pozornici — nego o tome kako i kada poduzeti vojnu akciju. Taj isti argument tvrdi da bi bilo neodgovorno ne pripremati se za sukob. Ja bih, međutim, ustvrdio da je ono što je doista neodgovorno Realpolitik, oblik političkoga “realizma” koji u savjesti i u društvu sije stav pomirenosti s neizbježnošću rata te odbacuje mir i dijalog kao utopijska ili nerazumna stajališta koja zanemaruju rizike o kojima je riječ. Zapravo, mir nije ni naivna nada ni tek odsutnost rata; naprotiv, on je uvijek moguć kao plod pravednosti i ljubavi.

206. U takvoj klimi nihilizam i pragmatizam isprepliću se i na kraju normaliziraju teške pogreške. Vjerski ekstremizam i identitetski fanatizam udružuju se s iracionalnim gospodarskim politikama, dok se politika često služi dezinformacijama i ismijavanjem protivnika te sustavno njeguje strahove i ogorčenosti. Tako se različitost sve više doživljava kao prijetnja, što pothranjuje želju za posjedovanjem, volju za dominacijom, hegemonijske ambicije, zlouporabe moći i strah od onih koji su drukčiji, stvarajući tako ozračje u kojem se novi sukobi mogu razvijati gotovo neprimjetno. [186]

207. To je, dakle, plodno tlo za nove ratove koji su možda još opasniji od onih iz prošlosti, jer su skloni zanemarivati svaku etičku granicu. Ono što se nekoć smatralo neprihvatljivim sada se može provesti gotovo bez oklijevanja, dok na međunarodni odgovor sve više utječu interesi pojedinih vlada, više nego objektivna težina situacijâ.  Čini se da su odluke sada gotovo isključivo vođene gospodarskim računicom, opravdavanom medijskim iskrivljenjima, proizvedenim oduševljenjem i “snovima” koji se neizbježno rasprsnu, stvarajući frustraciju i novo nasilje. Kada ljudi počnu vjerovati da ništa nije doista istinito i da su načela prazne riječi, tada se u njihovim srcima pali fitilj za nove provale netolerancije i agresije.

208. U tim situacijama pitanje konkretnih zaštitnih mjera za sprječavanje budućega nasilja ostaje otvoreno. Kada kultura normalizira i opravdava sukob, otvara se opasan put, jer ono što se danas čini nezamislivim sutra može postati prihvatljivo u ime korisnosti ili sigurnosti. U zemljama obilježenima ozbiljnim društvenim napetostima ne možemo isključiti mogućnost da neki vođe oružani sukob smatraju djelotvornim načinom odvraćanja pozornosti od domaćih problema i ciničnim sredstvom upravljanja teškoćama.

209. Posebna odgovornost počiva na ramenima onih koji rade na području istraživanja. Svi ključni dionici na tom području — znanstvenici, poduzetnici, ulagači, akademske vlasti, političari i drugi — moraju djelovati transparentno i odgovorno, uz živu svijest o širem kontekstu tehnološkoga napretka koji pomažu njegovati, uključujući i onaj povezan s UI. Kada se ljudi ograniče na to da gledaju samo vlastiti sektor, mogu sami sebe zavarati misleći da poduzimaju postupke koji su moralno neutralni te izbjeći pitanja o krajnjim ciljevima koji usmjeravaju određene eksperimente. Na taj način riskiraju surađivati — možda i nesvjesno — u upitnim projektima koji potiču nove oblike nasilja, manipulacije i dominacije.

Izgradnja civilizacije ljubavi

210. Gradnja svijeta u stanju trajnog sukoba zlo je i treba ga nazvati pravim imenom. Takav prikaz našega sadašnjeg stanja može se činiti tmurnim ili pesimističnim, no smatram da je potrebno tako ga iznijeti. Kršćanska perspektiva, međutim, nije ograničena na prokazivanje zla. Povijest promatramo u svjetlu raspetoga i uskrsloga Gospodina, kojemu je Otac dao “svu vlast na nebu i na zemlji” (Mt 28:18). Sadašnjost ne smatramo unaprijed određenom sudbinom, nego prigodom za osobno i zajedničko obraćenje. Štoviše, vjerujemo u snagu Kraljevstva, koje raste iz sićušnosti gorušičina zrna, koje, jednom posijano, niče i raste (usp. Mk 4:26-32). Dok je posvuda oko nas metež zbrke, dobrota tiho raste iz zemlje. Riječima proroka Izaije: “Evo, činim nešto novo; već nastaje, zar ne opažate?” (Is 43:19).

211. Pomnija analiza povijesti to potvrđuje. I u najmračnijim noćima Gospodin podiže muškarce i žene koji odbijaju odustati, koji ustraju u činjenju dobra, koji štite ranjive i otvaraju putove pomirenju. Spomen na svece, pravednike i često zaboravljene graditelje mira pokazuje nam da milost ne uklanja sukob na čudesan način, nego nadahnjuje djelatni otpor zlu i zadivljujuću kreativnost u činjenju dobra. Kršćani vide tamu i priznaju je onim što jest, ali ne zure u nju pasivno, jer poznaju svjetlo i razumiju da ga tama nije nadvladala niti ga može pobijediti (usp. Jn 1:5). Zbog toga, čak i kada se čini da patnja ima posljednju riječ, kršćani služe dobru i nosi ih teološka nada koja stvarnosti daje i smisao i smjer.

Mi možemo svi dati svoj doprinos

212. U ovom se trenutku, međutim, može pojaviti suptilna napast, naime misao da su problemi preveliki, a mi premaleni, pa stoga naši izbori ne mogu ništa promijeniti. To je uljudan oblik rezignacije, često prerušen u realizam. Zacijelo, nemaju svi jednaku moć da nešto promijene. Ima onih koji upravljaju, donose investicijske odluke, vode ustanove, provode istraživanja, odgajaju, proizvode ili pružaju informacije, a zatim ima i onih koji samo naizgled žive svoj svakodnevni život. Pa ipak, nitko nije bez odgovornosti. Svi imamo vlastita područja djelovanja i upravo ondje — i nigdje drugdje — moramo izabrati hoćemo li pothranjivati mentalitet sile (pa makar samo ravnodušnošću, cinizmom, lažima ili mržnjom), ili čuvati mentalitet mira (istinitošću, umjerenošću, blizinom i brigom).

213. Katolički autor dvadesetoga stoljeća J.R.R. Tolkien, riječima jednoga lika u jednom od svojih romana, ovako je opisao našu odgovornost: “Nije na nama da ovladamo svim mijenama svijeta, nego da učinimo ono što je u našoj moći za pomoć godinama u koje smo postavljeni, iskorjenjujući zlo na poljima koja poznajemo, kako bi oni koji dolaze poslije imali čistu zemlju za obrađivanje.” [187] Civilizacija ljubavi neće nastati iz jednoga jedinog ili spektakularnog čina, nego iz sveukupnosti malih i postojanih djela vjernosti koja služe kao brana protiv dehumanizacije. Zato je vrijedno zastati i razmisliti o nekim vidovima načina na koji mi, svatko na svoj način, možemo surađivati u izgradnji civilizacije ljubavi. Ne pretvarajući se da sam iscrpio tu temu, želim predložiti pet putova prema svakodnevnoj i javnoj odgovornosti: potrebu da se razoružaju riječi, izgradnju mira po pravednosti, prihvaćanje perspektive žrtava, njegovanje zdravoga realizma te oživljavanje dijaloga i multilateralizma.

Potreba da se razoružaju riječi

214. Prvi doprinos koji možemo dati humanijoj civilizaciji jest paziti na svoje riječi. “Razoružajmo riječi i pomoći ćemo razoružati svijet.” [188] Riječi imaju golemu snagu, što doživljavamo u svakodnevnim odnosima; primjerice, izgovorene riječi mogu promijeniti naše raspoloženje nabolje ili nagore. “Mir počinje od svakoga od nas: u načinu na koji gledamo druge, slušamo druge i govorimo o drugima. U tom je smislu način na koji komuniciramo od temeljne važnosti: moramo reći ‘ne’ ratu riječî i slikâ, moramo odbaciti paradigmu rata.” [189] Stoga svi moramo ispitati svoju savjest s obzirom na riječi kojima se služimo, predrasude koje imamo i izričitu ili prešutnu agresiju koja se u njima skriva. Imamo stvarnu mogućnost pridonijeti općemu dobru svaki put kada govorimo istinu, dajemo mudar savjet, podupiremo one kojima treba utjeha, prokazujemo nepravdu i dajemo glas onima koji ga nemaju.

Graditi mir po pravednosti

215. Svi mi, na svakoj razini, možemo pridonijeti izgradnji temelja mira, a to je pravednost. Ne tražimo naprosto bilo kakav mir — kao što bi bila odsutnost sukoba pod svaku cijenu — nego istinski mir koji se rađa iz pravednosti. “Postoji vrlo uska povezanost između pravednosti pojedinca i mira svih.” [190] Komentirajući psalamski redak “pravednost i mir zagrlili su se” ( Ps 84:11), sveti Augustin piše: “Nema nikoga tko ne izbjegava želju za mirom, a ipak nisu svi spremni vršiti pravednost… Ali činite djela pravednosti, imajući na umu da su se pravednost i mir zagrlili; oni nisu u proturječju jedno s drugim. Zašto se suprotstavljaš pravednosti? Evo, na primjer, pravednost ti govori da ne kradeš, ali ti ne mariš; da ne činiš preljuba, a ti se oglušuješ; da drugima ne činiš ono što ne bi htio da se tebi čini; da o svome bližnjemu ne govoriš ono što ne bi htio da se o tebi govori… Želiš li dakle postići mir? Onda vrši pravednost!” [191] Ne umorimo se nikada tražiti pravednost!

Prihvatiti perspektivu žrtava

216. Postoje trenutci kada, da bismo ostali ljudi, moramo odložiti svoje zadrške i zauzeti stav. U nekim je sukobima nepravedno ostati neutralan, niti je dovoljno samo tvrditi da nismo sukrivci. [192] Kada svjedočimo bombardiranju civila, napadima na bolnice, škole ili vitalnu infrastrukturu te nasilju koje pogađa djecu, suočeni smo sa sablaznima koje ranjavaju samo čovještvo. Zbog toga se ne možemo zadržati na razini apstraktne analize. Papa Franjo nas je potaknuo da “dotaknemo ranjeno tijelo” [193] onih koji trpe, pogledamo njihova lica, poslušamo njihove priče i priznamo njihove rane. Bolni događaji zahtijevaju i povijest i pamćenje: prvo da iznese činjenice, drugo da posvjedoči o proživljenim iskustvima.

217. Davanje prostora perspektivama i glasovima žrtava kroz komunikaciju i odgoj pomaže nam da postanemo svjesni bezdana zla svojstvena ratu, a općenito i svim oblicima nasilja. To nam pomaže odbaciti normalizaciju sukoba; ne okrenuti glavu kada se krši ljudsko dostojanstvo; te žrtvama vratiti dostojanstvo da budu prepoznate i saslušane. [194] Obraćanje pozornosti tim glasovima učvršćuje uvjerenje da, osim nasilnih manjina, čovječanstvo ne želi rat. Na poseban način Crkva može biti mjesto živoga sjećanja na žrtve. Kako je podsjetio sveti Pavao VI., Crkva osjeća da mora učiniti svojim i glas onih koji su poginuli u prošlim ratovima i glas živih koji još danas nose rane, kako bi njihov vapaj postao apel za mir i sklad, a ne uvod u nove sukobe. [195]

Njegovati zdravi realizam

218. Potreban nam je zdravi realizam koji izbjegava i politički idealizam i cinizam. Postoji vrsta idealizma koja, kako bi sačuvala vlastiti pogled na svijet, nastoji selektivno birati činjenice, iskrivljujući ih i preimenujući. Njezini zagovornici na koncu prebivaju u stvarnosti izgrađenoj tako da odgovara njihovim uvjerenjima. Nasuprot tomu, postoji i degradirani oblik realizma koji promatranje brka s rezignacijom, tvrdeći da će, budući da sila prevladava, uvijek i prevladavati. Autentični realizam ne odustaje od mijenjanja svijeta; naprotiv, on započinje jasnim prepoznavanjem interesa, strahova, ograničenja i dinamika moći upravo zato da bi odredio što se može postići i koje su mjere potrebne da bi se to postiglo. On politiku ne svodi na moral; niti se predaje nasilju. Umjesto toga, traži ostvarive putove da mir postane više od puke riječi, kroz vjerodostojne institucije, provjerljiva jamstva, strpljive pregovore, sprječavanje sukoba i zaštitu civila.

Oživjeti dijalog

219. Kako bismo izgradili civilizaciju ljubavi, moramo stupati u dijalog, jer je to prvotno sredstvo suživota među ljudima i narodima, a ujedno i alternativa otvorenom sukobu. Uoči Drugoga svjetskog rata Pio XII. ustvrdio je da s mirom ništa nije izgubljeno, dok s ratom sve može biti izgubljeno. Ustrajavao je na tome da se ljudi moraju vratiti međusobnom razgovoru, jer iskren i ustrajan dijalog uvijek otvara mogućnost časnog rješenja. [196]

220. Doista, dijalog je redoviti dio ljudskoga života i ne tiče se samo odnosâ među državama. On uključuje usvajanje stava koji nastoji stvarati veze bratstva izgrađene na slušanju, otvorenosti, odvajanju vremena jednih za druge pa čak i na tome da zajedno “gubimo” vrijeme. Jer ako doživimo autentične susrete s drugima, s onima koji su drukčiji, sa strancima i migrantima, postaje mnogo teže čak i zamisliti rat.

221. Na političkoj je razini hitno potrebno prijeći iz “kulture moći” u istinsku “kulturu pregovaranja”, u kojoj dijalog i diplomacija postaju uobičajena sredstva rješavanja sukoba. Giorgio La Pira izrazio je nadu da “metoda rata bude zamijenjena metodom mira: metodom pregovaranja, susreta, zbližavanja, to jest istinski ljudskom metodom!” [197] Svijest da svi narodi dijele zajedničku budućnost zahtijeva da “kultura pregovaranja” postane sve više zajedničko političko i kulturno opredjeljenje, sposobno postupno voditi čovječanstvo dalje od kruga nasilja.

222. Onima koji imaju čast i odgovornost upravljati želio bih ponoviti riječi koje sam izgovorio na početku svoga pontifikata: “Narodi našega svijeta žele mir, i njihovim se vođama obraćam svim srcem:  Susretnimo se, razgovarajmo, pregovarajmo! Rat nikada nije neizbježan. Oružje može i mora utihnuti, jer ono ne rješava probleme, nego ih samo povećava. Oni koji stvaraju povijest jesu graditelji mira, a ne oni koji siju sjeme patnje. Naši susjedi nisu najprije naši neprijatelji, nego naša braća i sestre u čovještvu; nisu zločinci koje valja mrziti, nego drugi muškarci i žene s kojima možemo razgovarati. Odbacimo manihejske predodžbe tako tipične za onaj mentalitet nasilja koji dijeli svijet na one koji su dobri i one koji su zli.” [198]

223. U odbacivanju mentaliteta nasilja međureligijski dijalog ima odlučujuću ulogu, jer se u srcu velikih duhovnih putova nalazi poruka mira. [199] Dok oni koji se služe Božjim imenom da bi opravdali terorizam, nasilje ili rat izdaju njegovu istinsku narav, jer boriti se u ime religije znači napasti samu religiju. [200] “duh Asiza”, koji je prizvao sveti Ivan Pavao II. i koji papa Franjo nastavlja promicati — primjerice, svojim dijalogom s velikim imamom Al-Azhara — pokazuje da vjernici mogu zahvatiti iz najautentičnijih izvora svojih pojedinih duhovnih tradicija, gdje nema mjesta za “posvećenu mržnju”.

Nužnost diplomacije i multilateralizma

224.  U međunarodnim odnosima dijalog je nezamjenjivo diplomatsko sredstvo za sprječavanje sukoba i obnovu veza povjerenja. Suočena s naglim objavama, agresivnom retorikom i politikom moći koje obilježavaju naše vrijeme, “poziv je diplomacije promicati dijalog sa svim stranama, uključujući i one sugovornike koji se smatraju manje ‘prikladnima’ ili koje se ne smatra dovoljno ovlaštenima za pregovaranje.” [201] Stoga valja uložiti svaku mjeru poniznosti i strpljivosti kako bi se njegovali i najslabiji znakovi dobre volje među stranama u sukobu, da bi se unaprijedio proces mira.

225. I kibernetički prostor postao je bojištem. Kibernapadi, manipulacija podacima i kampanje utjecaja, orkestrirane uz pomoć UI, mogu destabilizirati čitave zemlje i prije nego što izbije otvoreni oružani sukob. Štoviše, na ovom je području pripisivanje odgovornosti često neizvjesno. Kada nije jasno tko je izveo napad, povećava se opasnost od nerazmjerne reakcije, pogrešne procjene i eskalacije. Zbog toga diplomacija mora biti sposobna djelotvorno djelovati u tom novom okružju, pregovarajući o zajedničkim pravilima za uporabu digitalnih tehnologija, kako bi zaštitila civile i najranjivije od “nevidljivih”, ali stvarnih oblika nasilja.

226. Međunarodne organizacije, osobito Ujedinjeni narodi, bitna su sredstva za promicanje civilizacije ljubavi, jer mogu poticati dijalog među narodima i promicati mirno rješavanje sukoba, cjelovit razvoj narodâ, zaštitu najranjivijih, razoružanje i brigu za stvorenje. Takvim naporima međunarodna zajednica može raditi na smanjenju nejednakosti, obrani prava izbjeglica i manjina, preusmjeravanju sredstava s vojnih izdataka na ljudski razvoj i zaštiti našega zajedničkog doma. Sveta Stolica podupire i prati ta nastojanja, a istodobno prepoznaje da sadašnje slabosti UN-a i međunarodnoga političkog sustava otkrivaju potrebu za dubokim reformama. Nije riječ samo o tehničkim prilagodbama, jer kriza uvjerenja i vrijednosti, koja zahvaća i etičke temelje narodâ, otežava usmjeravanje multilateralizma prema istinskom općem dobru. [202]

227. U međunarodnom kontekstu diplomacija Svete Stolice prihvaća evanđeosko načelo milosrđa kao konkretan kriterij političkoga djelovanja. To je jedan od načina na koji se Sveta Stolica stavlja u službu čovječanstva, prizivajući tako savjesti u ime ljubavi i istine, braneći dostojanstvo svake osobe i zauzimajući se za siromašne, migrante i žrtve rata. Na taj način papinska diplomacija izražava katolicitet Crkve i pridonosi izgradnji civilizacije ljubavi, u kojoj se i nove tehnologije mogu usmjeriti prema općemu dobru.

Moliti i nadati se

228. Te putove vršenja odgovornosti podupire molitva, a oni zauzvrat hrane molitvu. Doista, za svakoga od nas mir ponajprije dolazi “od Boga, Boga koji nas sve ljubi, bezuvjetno.” [203] To je dar koji je Isus dao svojim učenicima na dan Uskrsa: “Mir vama! To je mir uskrsloga Krista. Mir koji je nenaoružan i razoružava, ponizan i ustrajan.” [204] Tim sam riječima pozdravio Crkvu i svijet na dan svoga izbora na Petrovu stolicu. Želim ih sada ponoviti i pozvati sve da mole za taj dar. Ne umorimo se nikada moliti za mir i zalagati se za njegovo ostvarenje u svojim odnosima i u društvu.

ZAKLJUČAK

229. “Neka svaki graditelj pazi kako gradi” (1 Cor 3:10). Tim je riječima sveti Pavao poticao kršćane u Korintu da čuvaju jedinstvo. Draga braćo i sestre, razmišljali smo o svijetu koji gradimo i pitali se što znači štititi ljudsku osobu u dobu umjetne inteligencije. Na kraju ovoga razmišljanja želio bih predložiti trijezan, ali zahtjevan program kršćanskoga života kojim možemo prolaziti kroz ovu epohalnu promjenu u svjetlu evanđelja. Taj se put otvara promatranjem Božjega nauma, življenjem crkvenoga jedinstva dioništvom u euharistiji, izgradnjom svijeta usmjerenoga na opće dobro i molitvom u zajedništvu s Blaženom Djevicom Marijom.

Riječ je tijelom postala

230. Naš je svijet ispunjen pokušajima da se preuzme nadzor nad tržištima i područjima utjecaja, često zaogrnutima umirujućom retorikom i zavodljivim ideologijama. Ipak, naša srca čeznu za pristupom koji je mudar i dobrohotan, nalik onomu koji Marija slavi u svome Magnificatu, kada proglašava da se Božje milosrđe proteže u svakom naraštaju na one koji ga se boje. [205] Taj se naum milosrđa nastavlja razmotavati tijekom povijesti i danas, čak usred brzih i uznemirujućih promjena koje donose algoritmi i globalne mreže, te u digitalnome dobu postaje kompas za življenje našega života prema evanđelju.

231. U središtu svega jest otajstvo Utjelovljenja, Riječi koja je tijelom postala i prebivala među nama. Tijelo Sina, siromašno i ranjivo, doziva u pamet tijelo tolikih braće i sestara lišenih dostojanstva i svedenih na šutnju. [206] Po Gospodinovoj blizini dar mira ulazi u svijet na paradoksalan način. To čini snagom da postanemo djeca Božja, i budi se kada dopustimo da nas potresu suze malenih, krhkost starijih, šutnja žrtava i borba onih koji se bore protiv zla koje ne žele počiniti. [207] U tom ranjenom, a ipak ljubljenom tijelu, Otac nam pokazuje pravu ljudskost života ispunjena otvorenošću i zajedništvom, koja nas vodi da želimo da se njegova volja vrši na zemlji kao i na nebu. [208]

232. U obećanjima transhumanizma i nekih posthumanističkih strujanja mišljenja, koja traže unaprijeđenu i gotovo bestjelesnu ljudskost, prepoznajemo težnju koja nas zabrinjava, naime potrebu za punijim životom, manje izloženim ograničenjima i trpljenju. Ipak, Utjelovljenje otvara drukčiji put. S jedne strane, stare i nove ideologije potiču čovječanstvo da nadvlada ograničenja pomoću tehnologije i da se uzdigne nad drugima namećući svoju prevlast. Nasuprot tomu, otajstvo Sina Božjega koji ulazi u naše ljudsko stanje obećava nešto posve drukčije. Živi Bog silazi u našu povijest kako bi nas oslobodio od svih oblika ropstva. [209] On na se uzima našu slabost i pretvara je u mjesto spasenja. Ne postoji ni trenutak ni ljudska situacija koja ne bi bila dostojna Boga. “Prema nauku naše vjere, u našim otajstvima imamo i klanjamo se Bogu koji se rađa u jaslama, Bogu koji živi i putuje Judejom, Bogu koji umire na križu, mrtvomu Bogu koji leži u grobu.” [210] Budućnost čovječanstva, dakle, nalazi svoje mjerilo u sposobnosti da prihvati taj božanski način približavanja, dijeljenja bremena svijeta i preobrazbe odnosa iznutra. “O čuda... čovjek je Bog i taj Bog-Čovjek prolazi kroz sve te stupnjeve, podnosi sva ta stanja te ih u sebi uzvisuje, posvećuje, pobožanstvenjuje!” [211] Ono što spašava čovjeka jest božanska ljubav koja silazi u najkrhkiju točku naše povijesti i obnavlja je iznutra.

233. Zato, kao vjernik među vjernicima, pozivam sve da promatraju, u licu Sina Božjega, veličinu čovjeka koja rasvjetljuje i doba umjetne inteligencije. U Kristu smo pozvani suradnjivati u djelu stvaranja, a ne biti nezainteresirani promatrači tehnoloških procesa koji ograničavaju našu slobodu i odgovornost. [212] Dostojanstvo upisano u svakoga od nas po Duhu Svetome može se također vidjeti u našoj sposobnosti da kritički promišljamo, biramo i slobodno ljubimo te oblikujemo autentične odnose. Nijedan računalni sustav, ma kako sofisticiran bio, ne može stvoriti srce koje se daruje ni savjest koja razlučuje dobro od zla. Čak i kada strojevi nadmašuju u učinkovitosti, ljudsko lice koje traži da bude gledano ostaje središte naše povijesti. To je ljudsko lice punina prema kojoj povijest ide. To je otajstvo “rekapitulacije”: sigurnost da je Otac odredio da sve, ono na nebu i ono na zemlji, ponovno sabere u Kristu, jedinoj Glavi (usp. Eph 1:10). U tom naumu ništa što je autentično ljudsko neće biti izgubljeno. Štoviše, sve će biti pročišćeno i ponovno sjedinjeno u Jednome, koji sabire svaki djelić života, svaku suzu i svako autentično ljudsko postignuće, spašavajući ih od ništavila i predajući ih, otkupljene, Ocu.

Jedno tijelo u Kristu

234. Duhovnost koja nam je potrebna jest euharistijska duhovnost, to jest duhovnost crkvenoga jedinstva u ljubavi. Utjelovljenje i vazmeno otajstvo objavljuju Boga koji ulazi u naše ljudsko stanje i preobražava ga darom samoga sebe. Taj dar ostaje prisutan i djelatan u euharistiji, u kojoj Gospodin daje samoga sebe i sabire Crkvu, tako da njegova žrtva postaje načelo jedinstva i izvor novoga života. Iz toga zajedništva proizlazi i kršćanska solidarnost, jer “sjedinjenje s Kristom jest također sjedinjenje sa svima onima kojima se on daruje.” [213] Kako je sveti Augustin tumačio novim kršćanima svoje mjesne Crkve, kruh i vino na oltaru sakrament su jedinstva vjernika u Kristu: “Ono što se vidi tek je tjelesna slika; ono što se shvaća donosi duhovni plod. Dakle, ako želite razumjeti tijelo Kristovo, poslušajte Apostola Pavla kako govori vjernicima: vi ste zajedno tijelo Kristovo ( 1 Cor 12:27). Ako ste tijelo i udovi Kristovi, tada je vaš sakrament postavljen na stol Gospodnji; to je vaš sakrament koji primate. Odgovarate ‘Amen’, i time što tako odgovarate pristajete uz to. Čujete riječi: ‘Tijelo Kristovo’ i odgovarate ‘Amen’. Budite, dakle, ud Kristova Tijela da vaše Amen bude istinito!” [214]

235. “Amen” koje izgovaramo u liturgiji, Tijelo koje jedemo i Krv koju pijemo oblikuju sav naš život. Euharistija “jest krajnje osoban susret s Gospodinom, ali nikada nije tek čin pojedinačne pobožnosti.” [215] U euharistiji nalazimo vidljivo očitovanje stvarnosti da “mi smo Kristova Crkva, njegovi udovi, njegovo tijelo. Mi smo braća i sestre u njemu. A u Kristu, premda mnogi i različiti, jedno smo: In Illo uno unum.” [216] Euharistija nas otvara pravednosti i dijeljenju, s povlaštenom brigom za one koje opterećuju siromaštvo ili marginalizacija. I dok nove gospodarske i tehnološke mreže mogu stvarati isključenost, izolaciju i ovisnosti, Crkva — hranjena euharistijom — pozvana je učiniti vidljivom drukčiju paradigmu, onu koja čuva ljudske povezanosti, daje glas nevidljivima i osigurava da procesi budu usmjereni na poštivanje dostojanstva osobe.

Gradilište našega vremena

236.  Duhovnost koju želim preporučiti jest duhovnost “mudroga graditelja” koji, nošen nadom u Kraljevstvo Božje, predano gradi svijet za opće dobro (usp. 1 Cor 3:10). Kao što sam spomenuo na početku ovoga razmišljanja, [217] zadaća građenja u naše vrijeme mora u središte staviti naš odnos s Bogom. Naše pravilo mora biti prihvaćanje ljudskih ograničenja kao naravne i pozitivne stvarnosti te se mora odlikovati podijeljenom odgovornošću i jezikom obilježenim evanđeljem. Na kraju ovoga razmišljanja naum civilizacije ljubavi može se jasnije vidjeti, a gradilište se doima kao da je već u tijeku, zahvaljujući osobito mnogim živim kamenovima čvrsto sjedinjenima s Kristom, ugaonim kamenom (usp. 1 Pet 2:4-6). U toj smo zadaći pozvani preuzeti aktivnu ulogu, ne sklanjajući se u duhovni sentimentalizam niti povlačeći se u svoje malene svjetove. Moramo ostati vjerni istini, ulagati u odgoj, njegovati odnose te ljubiti pravednost i mir.

237.  Ostanimo vjerni istini! Živeći usred neprestanih tokova informacija, mišljenja i slika, znamo koliko lako odluke i sklonosti mogu biti pod utjecajem sve sofisticiranijih algoritama. [218] U tom je kontekstu prijeko potrebno odgajati srca koja ljube istinu, daju prednost onomu što je ispravno unatoč najprivlačnijem sadržaju i traže mudrost radije nego neposredne rezultate. Uvijek moramo imati pred sobom istinu o Bogu i čovjeku, kako nam ju je Krist objavio. Moramo odbaciti individualistički i tehnički pogled na čovjeka, kao da je stvarnost tek tvar koju treba oblikovati prema sebičnim interesima, bilo pojedinačnima bilo kolektivnima. [219] Umjesto toga, njegujmo ono što je papa Franjo nazvao “smještenim antropocentrizmom”, [220] koje prepoznaje ljudsko biće kao stvorenje uronjeno u mrežu odnosa s drugim živim bićima i sa svim stvorenjem. Vjernost istini zahtijeva uključivanje mogućnosti koje nudi tehnologija u okvir obilježen mudrošću, kadrom štititi i dostojanstvo svake osobe i budućnost našega zajedničkog doma.

238. Ulažimo u odgoj, počevši od samih sebe! Svi trebamo naučiti kako se odnositi prema digitalnom svijetu na ljudski način, kao sastavnom dijelu našega odgoja u vjeri i u životu življenom prema evanđelju. Doista, digitalni svijet moramo promatrati kao novi kontinent koji treba evangelizirati, a koji traži velikodušne misionare zrele u vjeri. Na osobit način trebamo da odrasli ponovno otkriju svoj poziv kao graditelji odgoja, spremni strpljivo raditi iz dana u dan, uz potporu opsežnih i zajedničkih odgojnih saveza. Danas pratiti djecu i mlade u uporabi tehnologije radi razvijanja odgovornih odnosa, pomagati im da prepoznaju rizike i izaberu ono što potiče nutarnju slobodu, konkretan je oblik ljubavi i čuvat će njihovo dostojanstvo. Poučavati nove naraštaje da tehnološki razvoj ne slijedi unaprijed određeni put, nego da može biti vođen osobnom i zajedničkom odgovornošću, predstavlja jednu od najvrjednijih službi općemu dobru.

239. Njegujmo odnose! U dobu koje pogoduje brzini i raspršenosti, ljudska osoba i dalje čezne primati brigu i priznanje od pozornih umova, blagih riječi i ruku sposobnih za nježnost. Digitalna kultura umnaža povezanosti i nudi nove mogućnosti za međudjelovanje; ipak, ljudsko srce zadržava neopozivu potrebu za istinskom blizinom. Pozivam sve da čuvaju mjesta i vremena u kojima tjelesna prisutnost ostaje prijeko potrebna, kao što su zajednički obroci, susreti kršćanske zajednice, vrijeme provedeno s usamljenima i služenje siromašnima. To su znakovi čovječnosti koja i dalje vjeruje da je tijelo svake osobe Božje prebivalište i hram Duha Svetoga. Upravo taj savez slave i krhkosti postaje kriterij za vrednovanje antropoloških modela koje nudi suvremena kultura.

240. Ljubimo pravednost i mir! Iste tehnologije koje olakšavaju komunikaciju i pristup resursima mogu također podupirati modele koji iskorištavaju najranjivije, stvaraju nove oblike ropstva i izvlače dobit iz sukoba. Svaka tehnička ili gospodarska odluka trebala bi uključivati duhovno razlučivanje i biti prigoda za procjenu promiču li napretci u umjetnoj inteligenciji pravednost i sudjelovanje ili koncentriraju bogatstvo i moć u rukama malobrojnih. Potaknuo bih na pažljivo ispitivanje opskrbnih lanaca digitalne proizvodnje, radnih uvjeta skrivenih iza naših uređaja i mehanizama koji profitiraju od manipulacije i rata. U isto vrijeme, treba pronaći praktične načine za promicanje pravednosti, sudjelovanja i skrbi za stvorenje. Naviještamo nadu ukorijenjenu u Onome koji je sišao s neba da “ovdje dolje stvori novu povijest”. Zbog toga se oni koji vjeruju zalažu da veću pravednost zamijeni nejednakost, a da umjesto ratne industrije dođe umijeće mira. [221]

241. Gledajući u budućnost, želio bih prizvati sliku Nehemije kojega smo na početku izabrali za svoga suputnika i vodiča. Nehemija je čuo vapaj opustošenoga grada, donio tu bol u molitvu, razlučivao pred Bogom, zatražio pomoć, primio dopuštenje da se vrati, organizirao rad, suočio se s unutarnjim i vanjskim otporom te ponovno sagradio zidine Jeruzalema uz pomoć naroda, ciglu po ciglu. U ovom dobu digitalne preobrazbe u njemu vidim snažnu prispodobu našega vlastitog poziva, koji nije biti pasivni promatrači društvenih i kulturnih pukotina, niti tek komentatori onoga što se ruši, nego muškarci i žene spremni ući na gradilišta povijesti — istraživačke laboratorije, tehnološke tvrtke, škole, medije, ustanove i mjesne zajednice — kako bi obnovili ono što se urušilo i zaštitili ono što je ugroženo. Poput Nehemije, i mi smo pozvani sjediniti slušanje i hrabrost, molitvu i odgovornost, kako bi, čak i kada se čini da tehnokratski mentalitet ili stranački interesi prevladavaju, ljudski grad mogao postati primjerenije mjesto za život.

242. Slika ponovne izgradnje Jeruzalema priziva novozavjetno obećanje svetoga grada, koji nam je ponajprije dan kao dar. U Knjizi Otkrivenja novi Jeruzalem silazi kao dar za sav Božji narod, “pripremljen kao zaručnica urešena za svoga muža” (Rev 21:2). Jeruzalemske zidine više nisu obrambene utvrde, nego dragocjeni uresi Zaručnice Jaganjčeve. Njegova vrata, koja je Nehemija tako brižno čuvao, ostaju trajno otvorena svim narodima. Božja prisutnost svima pruža svjetlo i život. Grad je novi Eden, sa svojom živom vodom ponuđenom žednima i svojim stablom života čije je lišće “za ozdravljenje naroda” (Rev 22:2). Dok očekujemo njegovo ispunjenje, ta nam je vizija stavljena pred oči kao ohrabrenje — kao poziv da nadiđemo svoje podjele i da radimo zajedno — jer to je put Isusa Krista, jučer, danas i uvijeke.

Pjesma nade: Magnificat

243. Nakon što smo razmotrili vjeru, koja promatra Očev naum ljubavi; ljubav, koja nas sjedinjuje u jedno crkveno tijelo; i nadu, koja podupire naše djelovanje u svijetu, četvrti stup ovoga programa kršćanskoga života jest molitva. Marijina pjesma prati naše zauzimanje. Pred Elizabetom koja joj naviješta da je postala majkom Gospodinovom, Marija provaljuje u himan hvale i radosti. Njezina duša veliča Gospodina, i njezin se duh raduje u Bogu njezinu Spasitelju, jer je za svoj naum spasenja izabrao mladu, siromašnu i poniznu djevojku. Marija odjednom vidi svu povijest kroz prizmu te objave. Ništa se oko nje nije promijenilo; društveno-politička situacija njezina vremena ostaje ista. Rimljani i dalje upravljaju njezinom zemljom, a njezin je narod još uvijek podjarmljen i ponižen. Ipak, sve se promijenilo u njoj, i to joj omogućuje da vidi ono što je nevidljivo.  Bog je već pokazao snagu svoje mišice; već je raspršio oholice, zbacio moćnike, uzvisio neznatne, napunio gladne dobrima i bogate otpustio praznih ruku. Već je pomogao Izraelu, svome sluzi.  Bog “uzima stranu poniznih. Njegov je naum onaj koji je često skriven pod neprozirnim kontekstom ljudskih događaja u kojima trijumfiraju ‘oholice, moćnici i bogataši’. Ipak, njegova je skrivena snaga određena da se na kraju objavi.” [222]

244. Blažena Djevica Marija ne uči nas samo prepoznati Božje nevidljivo djelovanje, nego također upravlja naš pogled prema “točkama na kojima je čovječanstvo slomljeno i svijet postaje izobličen: prema suprotnosti između poniznih i moćnih, siromašnih i bogatih, sitih i gladnih,” učeći nas “gledati svijet s nižega mjesta: očima onih koji trpe, a ne moćnika; promatrati povijest očima malenih, a ne iz perspektive moćnih; tumačiti događaje povijesti sa stajališta udovice, siročeta, stranca, ranjenoga djeteta, prognanika i bjegunca.” [223] Blažena Djevica tako postaje “pjesnikinja i proročica Otkupljenja”, jer se na njezinim usnama proglašava “najsilniji i najnoviji himan ikada izrečen, Magnificat; ona je ta koja objavljuje preobraziteljsku viziju kršćanske ekonomije, povijesni i društveni plod koji još uvijek crpi svoje podrijetlo i snagu iz kršćanstva.” [224]

245. S istom vjerom kao Marija, postanimo “tkaoci nade” u našem svijetu, dijeleći ono što jesmo i što imamo, kako bi među nama rasla Isusova prisutnost i kako bi se oblikovalo njegovo Kraljevstvo. U poniznoj vjernosti svakodnevnom životu i doba umjetne inteligencije može postati vrijeme u kojem Duh Sveti u našim životima ostvaruje civilizaciju ljubavi. Doista, Gospodin i dalje sve čini novim i svakomu dobu nudi mogućnost da postane dijelom povijesti spasenja u svjetlu Utjelovljenja. Povjeravam našu želju Kristovoj Majci, Ženi Magnificata, da ona vodi naše korake kroz ovo vrijeme promjene i sačuva u svakome od nas istinsku vjeru u evanđelje, kako bismo mogli svjedočiti o veličini čovjeka, u kojemu je Bog nastanio svoje prebivalište.

Dano u Rimu, pri Svetom Petru, 15. svibnja godine 2026., druge godine moga Pontifikata.

LEO PP. XIV

Bilješke

[1] Drugi vatikanski ekumenski sabor, Pastoralna konstitucija Gaudium et Spes, 22: AAS 58 (1966), 1042.

[2] Usp. isto, 11: AAS 58 (1966), 1033-1034.

[3] Drugi vatikanski ekumenski sabor, Dogmatska konstitucija Lumen Gentium, 1: AAS 57 (1965), 5.

[4] Usp. Lav XIII., enciklika Rerum Novarum (15. svibnja 1891.), 22: ASS 23 (1890-1891), 653.

[5] Benedikt XVI., enciklika Caritas in Veritate (29. lipnja 2009.), 69: AAS 101 (2009), 702.

[6] Franjo, enciklika Laudato Si ’ (24. svibnja 2015.), 104: AAS 107 (2015), 888.

[7] Isto

[8] sveti Augustin, Ispovijesti, I, 1, 1: CCSL 27, Turnhout 1981, 1.

[9] Franjo, apostolska pobudnica Evangelii Gaudium (24. studenoga 2013.), 183: AAS 105 (2013), 1097.

[10] Drugi vatikanski ekumenski sabor, Pastoralna konstitucija Gaudium et Spes, 36: AAS 58 (1966), 1054; usp. Dekret o apostolatu laika Apostolicam Actuositatem, 7: AAS 58 (1966), 843-844.

[11] Drugi vatikanski ekumenski sabor, Pastoralna konstitucija Gaudium et Spes, 44: AAS 58 (1966), 1065.

[12] Franjo, apostolska pobudnica Evangelii Gaudium (24. studenoga 2013.), 257; AAS 105 (2013), 1123.

[13] sveti Ivan Pavao II., Apostolsko pismo izdano “Motu Proprio” Socialium Scientiarum (1. siječnja 1994.): AAS 86 (1994), 209.

[14] Franjo, enciklika Laudato Si ’ (24. svibnja 2015.), 61: AAS 107 (2015), 871.

[15] Usp. sveti Ivan Pavao II., enciklika Sollicitudo Rei Socialis (30. prosinca 1987.), 41: AAS  80 (1988), 570-572.

[16] sveti Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Tertio Millennio Adveniente (10. studenoga 1994.), 35: AAS 87 (1995), 27.

[17] Govor članovima Zaklade “Centesimus Annus Pro Pontifice” (17. svibnja 2025.): AAS 117 (2025), 696.

[18] Franjo, apostolska pobudnica Evangelii Gaudium (24. studenoga 2013.), 222: AAS 105 (2013), 1111.

[19] Usp. isto., 236: AAS 105 (2013), 1115; Franjo, enciklika Fratelli Tutti (3. listopada 2020.), 215: AAS 112 (2020), 1045-1046.

[20] Drugi vatikanski ekumenski sabor, Dogmatska konstitucija Lumen Gentium, 13: AAS 57 (1965), 17.

[21] Usp. sveti Pavao VI., Apostolsko pismo Octogesima Adveniens (14. svibnja 1971.), 4: AAS 63 (1971), 403.

[22] Usp. Franjo, apostolska pobudnica Evangelii Gaudium (24. studenoga 2013.), 243: AAS 105 (2013), 1118.

[23] Usp. Pio XII., apostolska pobudnica Menti Nostrae (23. rujna 1950.): AAS 42 (1950), 657-702.

[24] sveti Ivan Pavao II., enciklika Centesimus Annus (1. svibnja 1991.), 5: AAS 83 (1991), 799.

[25] Pio XI., enciklika Quadragesimo Anno (15. svibnja 1931.), 39: AAS 23 (1931), 189; usp. Pio XII., Radijska poruka o 50. obljetnici “Rerum Novarum”: AAS 33 (1941), 198.

[26] Usp. Pio XII., Govor Svetom zboru kardinala i Rimskoj prelaturi (24. prosinca 1940.): AAS 33 (1941), 13.

[27] Usp. sveti Ivan XXIII., enciklika Mater et Magistra (15. svibnja 1961.), 2-3: AAS 53 (1961), 402.

[28] Usp. sveti Ivan XXIII., enciklika Pacem in Terris (11. travnja 1963.), 87: AAS 55 (1963), 301.

[29] Usp. Drugi vatikanski ekumenski sabor, Pastoralna konstitucija Gaudium et Spes , 26: AAS 58 (1966), 1046-1047.

[30] Usp. Drugi vatikanski ekumenski sabor, Deklaracija Dignitatis Humanae, 2: AAS 58 (1966), 930-931.

[31] sveti Pavao VI., enciklika Populorum Progressio (26. ožujka 1967.), 14: AAS 59 (1967), 264.

[32] Isto ., 76: AAS 59 (1967), 299.

[33] Usp. sveti Pavao VI., Apostolsko pismo Octogesima Adveniens (14. svibnja 1971.), 4-7: AAS 63 (1971); 404-406.

[34] sveti Ivan Pavao II., enciklika Sollicitudo Rei Socialis (30. prosinca 1987.), 36: AAS 80 (1988), 561.

[35] Usp. sveti Ivan Pavao II., enciklika Laborem Exercens (14. rujna 1981.), 19: AAS 73 (1981), 625-629.

[36] Usp. isto, 10: AAS 73 (1981), 600-602.

[37] Usp. sveti Ivan Pavao II., enciklika Sollicitudo Rei Socialis (30. prosinca 1987.), 14: AAS 80 (1988), 526-528.

[38] Usp. isto., 16: AAS 80 (1988), 531.

[39] Usp. isto., 31-33: AAS 80 (1988), 555-559.

[40] Usp. sveti Ivan Pavao II., enciklika Centesimus Annus (1. svibnja 1991.), 46: AAS 83 (1991), 850-851.

[41] Usp. isto., 42: AAS 83 (1991), 844-846.

[42] Benedikt XVI., enciklika Caritas in Veritate (29. lipnja 2009.), 21: AAS 101 (2009), 656.

[43] Usp. isto., 22: AAS 101 (2009), 657.

[44] Usp. isto., 24: AAS 101 (2009), 658-659.

[45] Usp. isto., 36: AAS 101 (2009), 671-672.

[46] Isto., 2: AAS 101 (2009), 642.

[47] Usp. Franjo, apostolska pobudnica Evangelii Gaudium (24. studenoga 2013.), 198: AAS 105 (2013), 1103.

[48] Franjo, enciklika Laudato Si ’ (24. svibnja 2015.), 49: AAS 107 (2015), 866.

[49] Franjo, enciklika Fratelli Tutti (3. listopada 2020.), 127: AAS 112 (2020), 1013.

[50] Franjo, enciklika Dilexit Nos (24. listopada 2024.), 167: AAS 116 (2024), 1421.

[51] Usp. Papinsko vijeće za pravdu i mir, Kompendij socijalnog nauka Crkve, Vatikan 2004., 32.

[52] Drugi vatikanski ekumenski sabor, Pastoralna konstitucija Gaudium et Spes, 24: AAS 58 (1966), 1045.

[53] Isto., 22: AAS 58 (1966), 1042.

[54] Usp. Papinsko vijeće za pravdu i mir, Kompendij socijalnog nauka Crkve, 38.

[55] sveti Ivan Pavao II., enciklika Redemptor Hominis (4. ožujka 1979.), 14: AAS 71 (1979), 284.

[56] Usp. Benedikt XVI., enciklika Caritas in Veritate (29. lipnja 2009.), 11: AAS 101 (2009), 647-648.

[57] sveti Ivan Pavao II., enciklika Veritatis Splendor (6. kolovoza 1993.), 31: AAS 85 (1993), 1159.

[58] Usp. Drugi vatikanski ekumenski sabor, Pastoralna konstitucija Gaudium et Spes, 26: AAS 58 (1966), 1046-1047.

[59] Usp. sveti Ivan Pavao II., enciklika Centesimus Annus (1. svibnja 1991.), 11: AAS 83 (1991), 806-807.

[60] Usp. Dikasterij za nauk vjere, Deklaracija Dignitas Infinita (2. travnja 2024.), 7: AAS 116 (2024), 592-593.

[61] Usp. isto., 8: AAS 116 (2024), 593-594.

[62] Isto., 1: AAS 116 (2024), 589-590.

[63] Usp. sveti Ivan Pavao II., Angelus s osobama s invaliditetom u katedrali u Osnabrücku (16. studenoga 1980.): Insegnamenti di Giovanni Paolo II, vol. III/2, Vatikan 1980., 1232.

[64] Papinsko vijeće za pravdu i mir, Kompendij socijalnog nauka Crkve, 152.

[65] Usp. sveti Ivan Pavao II., Govor na 50^. općoj skupštini Ujedinjenih naroda (5. listopada 1995.), 2: Insegnamenti di Giovanni Paolo II, vol. XVIII/2, Vatikan 1998., 731.

[66] sveti Ivan Pavao II., Govor na 34^. općoj skupštini Ujedinjenih naroda (2. listopada 1979.), 7: AAS 71 (1979), 1148.

[67] sveti Ivan Pavao II., Poruka za 32^. svjetski dan mira (1. siječnja 1999.), 3: AAS 91 (1999), 379.

[68] Usp. sveti Ivan XXIII., enciklika Pacem in Terris (11. travnja 1963.), 5: AAS 55 (1963), 259.

[69] sveti Pavao VI., Poruka Međunarodnoj konferenciji o ljudskim pravima (15. travnja 1968.): AAS 60 (1968), 285.

[70] Usp. sveti Ivan Pavao II., enciklika Evangelium Vitae (25. ožujka 1995.), 2: AAS 87 (1995), 402.

[71] Usp. Drugi vatikanski ekumenski sabor, Pastoralna konstitucija Gaudium et Spes, 27: AAS 58 (1966), 1047-1048; usp. sveti Ivan Pavao II., enciklika Veritatis Splendor (6. kolovoza 1993.), 80: AAS 85 (1993), 1197-1198; usp. sveti Ivan Pavao II., enciklika Evangelium Vitae (25. ožujka 1995.), 7-28: AAS 87 (1995), 408-427.

[72] Franjo, enciklika Fratelli Tutti (3. listopada 2020.), 208: AAS 112 (2020), 1043.

[73] Usp. isto, 209: AAS 112 (2020), 1043-1044.

[74] Isto, 23: AAS 112 (2020), 977. Usp. apostolska pobudnica Evangelii Gaudium (24. studenoga 2013.), 212: AAS 105 (2013), 1108.

[75] Benedikt XVI., apostolska pobudnica Sacramentum Caritatis (22. veljače 2007.), 83: AAS 99 (2007), 169.

[76] Drugi vatikanski ekumenski sabor, pastoralna konstitucija Gaudium et Spes , 26, AAS 58 (1966), 1046-1047.

[77] Usp. Papinsko vijeće za pravdu i mir, Kompendij socijalnog nauka Crkve , 164.

[78] Franjo, apostolska pobudnica Evangelii Gaudium (24. studenoga 2013.), 235: AAS 105 (2013), 1115.

[79] Franjo, enciklika Fratelli Tutti (3. listopada 2020.), 105: AAS 112 (2020), 1005.

[80] sveti Ivan Pavao II., enciklika Sollicitudo Rei Socialis (30. prosinca 1987.), 38: AAS 80 (1988), 564.

[81] Franjo, apostolska pobudnica Evangelii Gaudium (24. studenoga 2013.), 220: AAS 105 (2013), 1110.

[82] Papinsko vijeće za pravdu i mir, Kompendij socijalnog nauka Crkve , 169.

[83] Franjo, enciklika Fratelli Tutti (3. listopada 2020.), 16: AAS 112 (2020), 974.

[84] Usp. sveti Ivan Pavao II., Govor pred 50^. općom skupštinom Ujedinjenih naroda (5. listopada 1995.), 8: Insegnamenti di Giovanni Paolo II, sv. XVIII/2, 735.

[85] Papinsko vijeće za pravdu i mir, Kompendij socijalnog nauka Crkve, 171.

[86] sveti Ivan Pavao II., enciklika Centesimus Annus (1. svibnja 1991.), 31: AAS 83 (1991), 831.

[87] sveti Ivan Pavao II., Homilija tijekom mise slavljene za poljodjelce u Recifeu (7. srpnja 1980.), 4: AAS 72 (1980), 926.

[88] sveti Ivan Pavao II., enciklika Laborem Exercens (14. rujna 1981.), 19: AAS 73 (1981), 626.

[89] Franjo, enciklika Laudato Si ’ (24. svibnja 2015.), 93: AAS 107 (2015), 884; usp. enciklika Fratelli Tutti (3. listopada 2020.), 120: AAS 112 (2020), 1010.

[90] Franjo, apostolska pobudnica Evangelii Gaudium (24. studenoga 2013.), 189: AAS 105 (2013), 1099.

[91] Usp. Papinsko vijeće za pravdu i mir, Kompendij socijalnog nauka Crkve, 187.

[92] Usp. Lav XIII., enciklika Rerum Novarum (15. svibnja 1891.), 26: ASS 23 (1890-1891), 656.

[93] Usp. sveti Ivan Pavao II., enciklika Centesimus Annus (1. svibnja 1991.), 11: AAS 83 (1991), 806-807.

[94] Usp. isto

[95] Usp. isto, 48: AAS 83 (1991), 852-854.

[96] Usp. Franjo, enciklika Fratelli Tutti (3. listopada 2020.), 169: AAS 112 (2020), 1028.

[97] Usp. isto, 168: AAS 112 (2020), 1027-1028.

[98] Usp. sveti Pavao VI., enciklika Populorum Progressio (26. ožujka 1967.), 17: AAS 59 (1967), 265-266.

[99] Franjo, enciklika Fratelli Tutti (3. listopada 2020.), 32 i 54: AAS 112 (2020), 980 i 988.

[100] Usp. Benedikt XVI., enciklika Caritas in Veritate (29. lipnja 2009.), 58: AAS 101 (2009), 693-694.

[101] Franjo, enciklika Fratelli Tutti (3. listopada 2020.), 116: AAS 112 (2020), 1009.

[102] sveti Ivan Pavao II., enciklika Sollicitudo Rei Socialis (30. prosinca 1987.), 38: AAS 80 (1988), 564.

[103] Franjo, enciklika Fratelli Tutti (3. listopada 2020.), 116: AAS 112 (2020), 1009.

[104] Usp. Benedikt XVI., enciklika Caritas in Veritate (29. lipnja 2009.), 48: AAS 101 (2009), 685.

[105] Usp. Drugi vatikanski ekumenski sabor, pastoralna konstitucija Gaudium et Spes, 25: AAS 58 (1966), 1045-1046.

[106] Usp. sveti Ivan Pavao II., enciklika Sollicitudo Rei Socialis (30. prosinca 1987.), 42: AAS 80 (1988), 572-574.

[107] Franjo, apostolska pobudnica Evangelii Gaudium (24. studenoga 2013.), 53: AAS 105 (2013), 1042.

[108] Usp. sveti Ivan Pavao II., enciklika Sollicitudo Rei Socialis (30. prosinca 1987.), 36-37: AAS 80 (1988), 561-564.

[109] Usp. Franjo, Poruka za 110^. svjetski dan migranata i izbjeglica (29. rujna 2024.): AAS 116 (2024), 735.

[110] sveti Pavao VI., enciklika Populorum Progressio (26. ožujka 1967.), 14: AAS 59 (1967), 264.

[111] Usp. isto, 17: AAS 59 (1967), 265-266; Franjo, enciklika Fratelli Tutti (3. listopada 2020.), 125-127: AAS 112 (2020), 1012-1013.

[112] Usp. sveti Pavao VI., enciklika Populorum Progressio (26. ožujka 1967.), 14: AAS 59 (1967), 264; Benedikt XVI., Govor diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici (8. siječnja 2007.): AAS 99 (2007), 73; Franjo, Govor sudionicima 3^. svjetskoga susreta Foruma autohtonih naroda Međunarodnog fonda za poljoprivredni razvoj (15. veljače 2017.): AAS 109 (2017), 244-245.

[113] Završni dokument Drugoga zasjedanja XVI. redovite opće skupštine Biskupske sinode (26. listopada 2024.), 17.

[114] Usp. isto , 11.

[115] Usp. isto , 103-108.

[116] Usp. isto, 100-101.

[117] Usp. Franjo, enciklika Fratelli Tutti (3. listopada 2020.), 94: AAS 112 (2020), 1001.

[118] Usp. Papinsko vijeće za pravdu i mir, Kompendij socijalnog nauka Crkve, 53.

[119] Usp. Franjo, enciklika Laudato Si ’, (24. svibnja 2015.), 106-109: AAS 107 (2015), 889-891.

[120] R. Guardini, Das Ende der Neuzeit, Würzburg 1951, 89.

[121] sveti Pavao VI., Govor prigodom 25^. obljetnice FAO-a (16. studenoga 1970.): AAS 62 (1970), 833.

[122] Usp. Franjo, Govor Vijeću za uključivi kapitalizam (11. studenoga 2019.): L’Osservatore Romano, 11.-12. studenoga 2019., 8.

[123] Usp. Dikasterij za nauk vjere – Dikasterij za kulturu i odgoj, bilješka Antiqua et Nova (14. siječnja 2025.): AAS 117 (2025), 159-210; Franjo, Poruka za 57^. svjetski dan mira (8. prosinca 2023.): AAS 116 (2024), 54-64; Franjo, Poruka za 58^. svjetski dan sredstava društvenih komunikacija (24. siječnja 2024.): AAS 116 (2024), 261-266; Franjo, Govor na zasjedanju G7 o umjetnoj inteligenciji: „Uzbudljivo i zastrašujuće oruđe” (14. lipnja 2024.): AAS 116 (2024), 866-875; Međunarodna teološka komisija, Quo vadis, humanitas? Promišljanje o kršćanskoj antropologiji pred nekim scenarijima budućnosti čovječanstva (9. veljače 2026.); Poruka za 60^. svjetski dan sredstava društvenih komunikacija (24. siječnja 2026.): L’Osservatore Romano, 24. siječnja 2026., 2-3.

[124] Usp. Dikasterij za nauk vjere – Dikasterij za kulturu i odgoj, bilješka Antiqua et Nova (14. siječnja 2025.), 96: AAS 117 (2025), 201.

[125] Franjo, Govor sudionicima susreta „Minervini dijalozi”, koji je promicao Dikasterij za kulturu i odgoj (27. ožujka 2023.): AAS 115 (2023), 465.

[126] Usp. Dikasterij za nauk vjere – Dikasterij za kulturu i odgoj, bilješka Antiqua et Nova (14. siječnja 2025.), 41: AAS 117 (2025), 178.

[127] Usp. isto, 44-45: AAS 117 (2025), 179-180.

[128] Usp. sveti Ivan Pavao II., enciklika Centesimus Annus (1. svibnja 1991.), 40: AAS 83 (1991), 843.

[129] Usp. Međunarodna teološka komisija, Quo vadis, humanitas? Promišljanje o kršćanskoj antropologiji pred nekim scenarijima budućnosti čovječanstva (9. veljače 2026.), 63.

[130] Usp. sveti Pavao VI., Govor prigodom 25^. obljetnice FAO-a (16. studenoga 1970.): AAS 62 (1970), 833.

[131] Međunarodna teološka komisija, Quo vadis, humanitas? Promišljanje o kršćanskoj antropologiji pred nekim scenarijima budućnosti čovječanstva (9. veljače 2026.), 3.

[132] „Ako obezvrijedimo srce, obezvrjeđujemo i ono što znači govoriti iz srca, djelovati srcem, njegovati i liječiti srce. Ako ne cijenimo posebnost srca, propuštamo poruke koje sam razum ne može prenijeti; propuštamo bogatstvo naših susreta s drugima; propuštamo poeziju. Gubimo i osjećaj za povijest i vlastitu prošlost, jer se naša istinska osobna povijest gradi srcem.  Na kraju našega života, samo će to biti važno.” Franjo, enciklika Dilexit Nos (24. listopada 2024.), 11: AAS 116 (2024), 1372.

[133] V. Frankl, Čovjekovo traganje za smislom. Uvod u logoterapiju, Boston 1963, 213.

[134] sveti Toma Akvinski, Summa Theologiae, I-II, q. 112, a. 1, co; q. 114, a, 5, co.: ed. Leonina, VII, Rim 1892, 323 i 349.

[135] Usp. isto, q. 114, a. 1, co.: ed. Leonina, VII, 344.

[136] Usp. sveti Toma Akvinski, Super Boetium de Trinitate, q. 1, a. 2, ad 3: ed. Leonina, L, Rim 1992, 96; Summa Theologiae, I, q. 7, a. 1, ad 3: ed. Leonina, IV, Rim 1888, 72.

[137] Franjo, apostolska pobudnica Evangelii Gaudium, (24. studenoga 2013.), 8: AAS 105 (2013), 1022.

[138] sveti Ivan Pavao II., enciklika Redemptor Hominis (4. ožujka 1979.), 15: AAS 71 (1979), 286-287.

[139] sveti Augustin, De civitate Dei, XIV, 28: CCSL 48, Turnhout 1955, 451.

[140] Benedikt XVI., enciklika Caritas in Veritate (29. lipnja 2009.), 34: AAS 101 (2009), 668-669.

[141] sveti Ivan Pavao II., enciklika Veritatis Splendor (6. kolovoza 1993.), 32: AAS 85 (1993), 1159.

[142] Franjo, enciklika Fratelli Tutti (3. listopada 2020.), 207: AAS 112 (2020), 1043.

[143] H. Arendt, Izvori totalitarizma, III , New York 1962, 474 .

[144] Govor predstavnicima medija (12. svibnja 2025.): AAS 117 (2025), 681-682.

[145] Benedikt XVI., Poruka za 47. svjetski dan sredstava društvenih komunikacija (24. siječnja 2013.): AAS 105 (2013), 183.

[146] Franjo, Obraćanje povodom dodjele odlikovanja viteza i dame Velikoga križa Pijeva reda g. Philipu Pullelli i gđi Valentini Alazraki (13. studenoga 2021.): L’Osservatore Romano, 13. studenoga 2021., 12.

[147] Usp. Platon, Pismo VII, 344b-c: ur. Souilhé, XIII/1, Pariz 1931. (CUF, Série grecque 63), 54.

[148] Usp. Obraćanje sudionicima konferencije „Dostojanstvo djece i adolescenata u doba umjetne inteligencije” (13. studenoga 2025.): L’Osservatore Romano, 13. studenoga 2025., 3.

[149] Usp. Obraćanje članovima Savjetodavnoga odbora Akademije RCS (7. studenoga 2025.): L’Osservatore Romano 7. studenoga 2025., 4.

[150] sveti Ivan Pavao II., enciklika Laborem Exercens (14. rujna 1981.), 3: AAS 73 (1981), 584.

[151] Usp. Franjo, enciklika Laudato Si ’ (24. svibnja 2015.), 128: AAS 107 (2015), 898.

[152] Dikasterij za nauk vjere — Dikasterij za kulturu i odgoj, Nota Antiqua et Nova (14. siječnja 2025.), 67: AAS 117 (2025), 188-189.

[153] Usp. sveti Ivan Pavao II., enciklika Laborem Exercens, (14. rujna 1981.), 18: AAS 73 (1981), 622-625.

[154] Usp. Franjo, enciklika Laudato Si ’ (24. svibnja 2015.), 109: AAS 107 (2015), 891.

[155] Usp. Benedikt XVI., enciklika Caritas in Veritate (29. lipnja 2009.), 32: AAS 101 (2009), 666.

[156] Usp. Papinsko vijeće za pravdu i mir, Kompendij socijalnog nauka Crkve, 268.

[157] Usp. Benedikt XVI., enciklika Caritas in Veritate (29. lipnja 2009.), 64: AAS 101 (2009), 698.

[158]Usp. Franjo, enciklika Laudato Si ’ (24. svibnja 2015.), 129: AAS 107 (2015), 899.

[159] Usp. isto

[160] Usp. Franjo, enciklika Fratelli Tutti (3. listopada 2020.), 108: AAS 112 (2020), 1006.

[161] Usp. Dikasterij za nauk vjere — Dikasterij za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja, Oeconomicae et Pecuniariae Quaestiones. Razmatranja za etičko razlučivanje o nekim vidovima sadašnjega ekonomsko-financijskog sustava (6. siječnja 2018.), 6: AAS 110 (2018), 772.

[162] Franjo, Pozdrav osoblju Međunarodnoga fonda za poljoprivredni razvoj (IFAD) (14. veljače 2019.): AAS 111 (2019), 309. Usp. Benedikt XVI., enciklika Caritas in Veritate (29. lipnja 2009.), 22: AAS 101 (2009), 657.

[163] Usp . isto, 36: AAS 101 (2009), 671-672.

[164] Usp. Franjo, apostolska pobudnica Evangelii Gaudium (24. studenoga 2013.), 204: AAS 105 (2013), 1105-1106.

[165] Usp. sveti Pavao VI., enciklika Populorum Progressio (26. ožujka 1967.), 87: AAS 59 (1967), 299.

[166] Usp. sveti Ivan Pavao II., enciklika Centesimus Annus (1. svibnja 1991.), 39: AAS 83 (1991), 841.

[167] Usp. Papinsko vijeće za pravdu i mir, Kompendij socijalnog nauka Crkve, 211.

[168] Usp. sveti Ivan Pavao II., Pismo obiteljima Gratissimam Sane (2. veljače 1994.), 17: AAS 86 (1994), 903-906.

[169] Usp. Konferencija katoličkih biskupa Sjedinjenih Američkih Država, Sinovi i kćeri svjetla: pastoralni plan za služenje mladim odraslim osobama (12. studenoga 1996.), Washington D.C., 1996., I, 3.

[170] Usp. Papinsko vijeće za pravdu i mir, Kompendij socijalnog nauka Crkve, 290.

[171] Usp. isto, 214.

[172] Usp. Franjo, Poruka za proslavu 48. svjetskoga dana mladih za mir (8. prosinca 2014.), 4: AAS 107 (2015), 70-71.

[173] Usp. Međunarodna teološka komisija, Sjećanje i pomirenje: Crkva i krivnje prošlosti , Vatikan 2000., 5.3.

[174] Kao u papinskim bulama Sicut Dudum (13. siječnja 1435.) i Etsi Suscepti (9. siječnja 1442.) Eugena IV., te u papinskim bulama Dum Diversas (18. lipnja 1452.) i Romanus Pontifex (8. siječnja 1455.) Nikole V. Političke i, ponekad, čak gospodarske potrebe nadvladale su zahtjeve Evanđelja. Potreba evangelizacije često je bila dovedena u pitanje ili barem pogrešno shvaćena s obzirom na potrebe svjetovnih sila, čime se relativizirala problematična nespojivost ropstva s kršćanskom savješću.

[175] Usp. Lav XIII., enciklika In Plurimis (5. svibnja 1888.), Acta Leonis XIII, VIII, Rim, 1889., 169-192. Valja imati na umu da je još 1866. Sveti ured razlikovao nemoralne i moralne vidove ropstva, a da ga nije posve osudio: Naputak Svetoga ureda o različitim dvojbama monsinjora Massaije, apostolskog vikara u zemlji Gala, travanj 1866., odgovor na pitanje br. 15.

[176] Usp. sveti Ivan Pavao II., bula Incarnationis Mysterium (29. studenoga 1998.), 11: AAS 91 (1999), 139-141.

[177] Usp. sveti Pavao VI., Regina Caeli (17. svibnja 1970.): Insegnamenti di Paolo VI, sv.  VIII, 506.

[178] Usp. Franjo, enciklika Fratelli Tutti (3. listopada 2020.), 183: AAS 112 (2020), 1033-1034.

[179] Usp. Drugi vatikanski ekumenski sabor, pastoralna konstitucija Gaudium et Spes, 26: AAS 58 (1966), 1046-1047.

[180] sveti Pavao VI., Obraćanje 20. Općoj skupštini Ujedinjenih naroda (4. listopada 1965.): AAS 57 (1965), 881.

[181] Ujedinjeni narodi, Povelja Ujedinjenih naroda, San Francisco (26. lipnja 1945.), Preambula.

[182] Usp. Franjo , enciklika Fratelli Tutti (3. listopada 2020.), 258: AAS 112 (2020), 1061: „Posljednjih je desetljeća svaki pojedini rat naizgled bio ‘opravdan’. Katekizam Katoličke Crkve govori o mogućnosti zakonite obrane uporabom vojne sile, koja uključuje dokazivanje da su ispunjeni određeni ‘strogi uvjeti moralne zakonitosti’.  Ipak, lako je upasti u pretjerano široko tumačenje toga mogućeg prava.  Na taj način neki bi pogrešno opravdavali čak i ‘preventivne’ napade ili ratna djela koja teško mogu izbjeći da prouzroče ‘zla i nerede teže od zla koje treba ukloniti.’”

[183] Usp. Dikasterij za nauk vjere — Dikasterij za kulturu i odgoj, Nota Antiqua et Nova (14. siječnja 2025.), 99: AAS 117 (2025), 202-203.

[184] Usp.  isto, 103: AAS 117 (2025), 204.

[185] Usp. Obraćanje sudionicima plenarne sjednice „Skupa agencija za pomoć Istočnim Crkvama (ROACO)” (26. lipnja 2025.): AAS 117 (2025), 847-849.

[186] Usp. Franjo, Poruka za 53. svjetski dan mira (8. prosinca 2019.): AAS 112 (2020), 54-61.

[187] J.R.R. Tolkien, Gospodar prstenova. Povratak kralja, Treći dio, peta knjiga, IX. poglavlje, New York 1965., 190.

[188] Obraćanje predstavnicima medija, (12. svibnja 2025.): AAS 117 (2025), 682.

[189] Isto

[190] sveti Ivan Pavao II., Poruka za 31. svjetski dan mira, (1. siječnja 1998.), 1: AAS 90 (1988), 147.

[191] sveti Augustin, Enarrationes in Psalmos, 84, 12: CCSL 39, Turnhout 1956., 1172-1173.

[192] Usp. Franjo, enciklika Dilexit Nos (24. listopada 2024.), 22: AAS 116 (2024), 1375-1376.

[193] Franjo, enciklika Fratelli Tutti (3. listopada 2020.), 115: AAS 112 (2020), 1008-1009.

[194] Usp. isto, 261: AAS 112 (2020), 1062.

[195] Usp. sveti Pavao VI., Obraćanje 20. Općoj skupštini Ujedinjenih naroda (4. listopada 1965.): AAS 57 (1965), 878-879.

[196] Usp. Pio XII., radijska poruka Teški čas (24. kolovoza 1939.): AAS 31 (1939), 334.

[197] Giorgio La Pira, Riflessioni sul Concilio.  Obraćanje profesora Giorgia La Pire, gradonačelnika Firence, udruzi “Guides de France”(Rim, 4. rujna 1962.), Firenca 1962., 6.

[198] Obraćanje sudionicima Jubileja Istočnih Crkava (14. svibnja 2025.): AAS 117 (2025), 686.

[199] Usp.  Franjo, enciklika Fratelli Tutti (3. listopada 2020.), 271: AAS 112 (2020), 1066.

[200] Usp. Franjo, Apel za mir u Asizu za Svjetski dan molitve za mir „Žeđ za mirom: religije i kulture u dijalogu” (20. rujna 2016.): AAS 108 (2016), 1124.

[201] Franjo, Obraćanje članovima Diplomatskoga zbora akreditiranoga pri Svetoj Stolici (9. siječnja 2025.): AAS 117 (2025), 110.

[202] Usp. Franjo, Obraćanje sudionicima 38. konferencije FAO-a (20. lipnja 2013.): AAS 105 (2013), 616-617.

[203] Prvi „Urbi et Orbi”  blagoslov (8. svibnja 2025.): AAS 117 (2025), 660.

[204] Isto.

[205] Usp. Homilija na Prvoj večernjoj svetkovine Marije Presvete Bogorodice (31. prosinca 2025.): L’Osservatore Romano, 2. siječnja 2026., 1-2.

[206] Usp. Homilija mise danju (25. prosinca 2025.): L’Osservatore Romano, 27. prosinca 2025., 3.

[207] Usp. isto.

[208] Usp. Angelus na svetkovinu Bogojavljenja (6. siječnja 2026.): L’Osservatore Romano, 7. siječnja 2026., 3.

[209] Usp. Homilija mise noću (24. prosinca 2025.): L’Osservatore Romano, 27. prosinca 2025., 2.

[210] P. de Bérulle, Discours de l’état et des grandeurs de Jésus, Discours IV, Unité de Dieu en l’incarnation: Œuvres complètes, Pariz 1856., kol. 218.

[211] Isto .

[212] Usp. Obraćanje na konferenciji „Umjetna inteligencija i skrb za naš zajednički dom” (5. prosinca 2025.): L’Osservatore Romano, 5. prosinca 2025., 2.

[213] Benedikt XVI., enciklika Deus Caritas Est (25. prosinca 2005.), 14: AAS 98 (2006), 228.

[214] sveti Augustin, Sermones, 272: In die Pentecostes ad infantes de sacramento: PL 38, Pariz 1865., kol. 1247.

[215] Benedikt XVI., Homilija na Misi Gospodnje večere (21. travnja 2011.): AAS 103 (2011), 321.

[216] Obraćanje Rimskoj kuriji prigodom razmjene božićnih čestitaka (22. prosinca 2025.): L’Osservatore Romano, 22. prosinca 2025., 6-7.

[217] Usp. gore, br. 11-14.

[218] Usp. Obraćanje na konferenciji „Dostojanstvo djece i adolescenata u doba umjetne inteligencije” (13. studenoga 2025.): L’Osservatore Romano, 13. studenoga 2025., 3.

[219] Usp. Benedikt XVI., enciklika Caritas in Veritate (29. lipnja 2009.), 34: AAS 101 (2009), 668-670.

[220] Franjo, apostolska pobudnica Laudate Deum (4. listopada 2023.), 67: AAS 115 (2023), 1059.

[221] Usp. Angelus na svetkovinu Bogojavljenja (6. siječnja 2026.): L’Osservatore Romano, 7. siječnja 2026., 3.

[222] Benedikt XVI., Opća audijencija (15. veljače 2006.): L’Osservatore Romano, 16. veljače 2006., 4.

[223] Meditacija prigodom molitvenoga bdjenja i krunice za mir (11. listopada 2025.): L’Osservatore Romano, 13. listopada 2025., 2.

[224] sveti Pavao VI., Homilija u marijanskom svetištu Gospe od Bonarije, (24. travnja 1970.): AAS 62 (1970), 301.